Nenad Kecmanović i Darko Tanasković, Alija – ulema ili balija, Laguna, 2024.
Piše: Vuk Bačanović
Prije više od deset godina napisao sam kritički prikaz knjige Mustafe Čengića Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira? (Kult, Sarajevo, 2015), u kojem sam konstatovao da politička biografija Alije Izetbegovića, iz pera hrvatskog politikologa Dražena Pehara, još uvijek nije prevaziđena, odnosno da je riječ o jedinoj publikaciji te vrste koja zadovoljava naučne standarde. Tada sam zaključio da se „Čengić u svome djelu, kao i većina njegovih prethodnika, s izuzetkom Dražena Pehara, odmakao od strogog analitičkog pristupa, te smo umjesto naučnog obrazloženja zbog čega je Izetbegović vodio svoju politiku dobili još jedno uvrijeđeno zamjeranje narodnjačkoj desnici što ne igra po pravilima koja su joj zacrtali ljevoliberalni intelektualci i fantasti koji joj, poput sveštenika građanske misli, spočitavaju ‘bezobrazluk i nemoral’. Baš kao da su 1990-ih oni dobili izbore, a ne Izetbegović i njegova mladomuslimanska ‘disidentska’ grupa.“
Gotovo deset godina nakon Čengićevog pokušaja da Izetbegovićev lik i djelo nevješto objasni u okvirima metafizičkih dijahronija demon–anđeo, iz štampe izlazi sinteza Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, koja pred nas postavlja nešto drugačiji antagonizam: Alija – ulema ili balija? (Laguna, 2024). Na stranu sam naslov, koji je, uprkos autorskom definisanju termina balija u bosanskomuslimanskom kontekstu (licemjer, neuk, fukara) nasuprot ulemi (vjerskom učenjaku, teologu), očigledno izabran radi provokacije i, samim tim, bolje prodaje knjige. Ono što pri čitanju najprije zapada u oko jeste činjenica da autori, pri obradi teme koja zahtijeva obimno politološko, istorijsko i teološko znanje, uopšte nisu koristili arhivsku građu, pa čak ni objavljene stenograme zasjedanja ratnog Predsjedništva BiH (1992–1994) i Bošnjačkog sabora iz 1994, već su se oslonili isključivo na dio objavljene literature publicističkog karaktera – svega 193 bibliografske jedinice.
Kecmanovićeva i Tanaskovićeva knjiga ne donosi ništa novo o Izetbegovićevoj biografiji (što predstavlja veliku štetu, jer ono što o njemu zapravo znamo, posebno o razdoblju prije političke karijere devedesetih, ostaje vrlo manjkavo), već predstavlja autorske refleksije na ono što je o Izetbegoviću do sada rečeno, iz perspektive onoga što autori percipiraju kao srpski nacionalni interes i njegovu ugroženost od strane ideologije bosanskomuslimanskog vladajućeg političkog i intelektualnog kruga od 1991. do danas. U tom smislu, najvrijedniji dio knjige predstavlja analiza ideološkog pakta između Izetbegovićevog anacionalnog panislamizma, izraženog u njegovim glavnim djelima Islamska deklaracija i Islam između Istoka i Zapada, i pseudoistorijske neokalajevštine sekularnih muslimanskih intelektualaca (Muhamed Filipović, Nijaz Duraković, Atif Purivatra, Mustafa Imamović i drugi), nastale i njegovane u vrijeme dok su CK SK BiH predsjedavali Branko Mikulić i Hamdija Pozderac.
Takođe, šteta je što ova tendencija, koju je jedan od vodećih zagovornika Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u socijalističkoj Jugoslaviji, Rodoljub Čolaković, još 1976. prozvao „nasilnim pravljenjem zajedničke istorije Srba, Hrvata i Muslimana BiH“, koja „ne postoji sve do pojave radničkog pokreta i… revolucije“, umjesto površne i bespotrebne rasprave o Izetbegovićevim ulemanskim kvalifikacijama, nije glavna tema ove studije.
Vuk Bačanović: Srednjovjekovni etnički identitet Bosne kao plijen pabirčara
Tako, umjesto da u opsežnoj, arhivskom građom potkrijepljenoj studiji objasne kako su bosanskomuslimanski intelektualni krugovi, spajajući nespojivo – mladomuslimanski panislamizam i bošnjaštvo, konstruisano po starčevićijanskom pseudoistorijskom rasističkom uzoru – od moguće zavnobihovske i jugoslovenske završili u nemogućoj dejtonskoj BiH, autori nas, očigledno tempirano u vrijeme trijumfa islamofobnog trampizma, pokušavaju uplašiti prenapuhanom propagandom o „balkanskom kalifatu“ i time da li je Alija Izetbegović sebe smatrao potencijalnim kalifom ili predskazanim „dvanaestim imamom“.
Tako nam se u jednom mahu kreira slika vještog diplomate i državnika koji svojim plavim očima hipnotiše sve i svakoga u domaćoj i globalnoj politici, od Dobrice Ćosića do Ričarda Holbruka (str. 13), čiji je uticaj toliki da preko Genšera naređuje Tuđmanu kako da se postavi prema BiH (str. 39), a onda nesposobnog prevrtljivca koji je, po nagovoru američkog ambasadora Cimermana, upropastio svaku šansu za mirno rješenje političke krize 1991–1992, dovevši vlastiti narod u gotovo bezizlaznu situaciju (str. 168).
S jedne strane, autori nas ubjeđuju da je Alija Izetbegović čovjek sa mogućim ambicijama za islamski kalifat ili da je sebe smatrao nekom vrstom Božjeg odabranika, da bi nam s druge strane prepričavali dvije verzije anegdote prema kojoj je rekao da Slobodana Miloševića „dragi Allah dž. š.“ (u drugoj verziji – „Muhamed pejgamber“) ne može zaustaviti – rečenicu koju jedan pobožan musliman nikada ne bi izgovorio, pogotovo ne pred inovjernikom. Umjesto da objasne ovakve kontradikcije, slabo koordinisani autorski tandem pribjegava najblatantnijem rasizmu:
„Njegova nevolja bila je u tome što se više od deset godina nalazio na raskršću kada je morao da donosi važne i presudne odluke o tome u kom pravcu treba da krene dalje. Ta dilema ga je zanimala najmanje, jer je bila Brodelov „dugi interval“. Savetnici su mu uglavnom bili preživeli mladomuslimani i zaverenici iz „robijaške halke“. Nije poznato da li je imao naviku da „okreće fidžan“ i „baca grah“. Da li je u tim momentima prelistavao Kuran tražeći odgovarajuće sure i hadise? Ili se podsećao na fragmente iz svoje Islamske deklaracije? Često je u takvim i zamornim sednicama sklapao dlanove na lice i, bez obzira na sve, uspostavljao direktnu komunikaciju sa Alahom – da li je tada tražio oprost zbog laganja ili ohrabrenje da nastavi u ime veće slave Svevišnjeg? Vazda lider, ali ne zna zašto.“
Na stranu sada to što ulazak u um istorijske ličnosti izlazi iz svih naučnih uzusa, ali i elementarne pristojnosti, izjednačavanje gatki s prelistavanjem svetog teksta (uzgred, nejasno je kako je autorima, od kojih je jedan orijentalista, promaklo da Kur’an ne sadrži hadise, budući da je riječ o sasvim drugoj vrsti islamskih tekstova, odnosno zapisima o Muhamedovim izrekama, djelima i potvrđenim praksama) predstavlja vrlo namjerno rasističko ponižavanje cjelokupne islamske religijske i civilizacijske misli.
Zamislimo nivo argumentacije u kojoj bi monografija o nekom srpskom lideru, odnosno bilo kojoj srpskoj istorijskoj ličnosti, sadržavala misao Zilhada Ključanina da je „prezir sasvim prirodan odnos prema Srbima“ – jer autori čine upravo to: djelo sa ambicijom da bude (odavno potrebna) politička biografija jedne istorijske ličnosti, od izuzetne važnosti za razumijevanje mnogih procesa na Balkanu i u Bosni i Hercegovini krajem 20. vijeka, pretvara se u pamflet ispisan uličnim jezikom vulgarnog rasističkog prezira. Pamflet koji, kao takav, postaje povod sličnom pamfletizmu.
Tako će bivši reisul-ulema Islamske zajednice BiH, čije se ime vrlo često spominje u Tanaskovićevoj i Kecmanovićevoj knjizi, u sarajevskom Preporodu Kecmanovićevo i Tanaskovićevo djelo proglasiti, ni manje ni više, nego „najvećim i najvažnijim priznanjem dosada za bosansku naciju i državu, kao i za bosansku vjeru i kulturu, koja je nakon jednog stoljeća, na čelu s Alijom Izetbegovićem, pokazala i dokazala cijelom svijetu, a posebno Srbiji i Hrvatskoj, da smo mi, Bošnjaci – muslimani, vrijedni samopoštovanja i poštovanja.“
Jedan nabrzinu sklepan komercijalni pamfletić – „najvažnije priznanje“?! Takvu ocjenu mogao je dati samo populista starog kova, kojem je pamfletizam odavno postao norma komunikacije. U maniru opisa Izetbegovića koji „baca grah“ i „gleda u filjdžan“ (jer kako bi drugačije primitivni musliman iz uma autorskog tandema doživljavao stvarnost), Cerić Majendorfovu maksimu „Bog je postao čovjek, tako da bi čovjek mogao postati bog“, odnosno novozavjetnu teologiju oboženja, povratka palog čovjeka Bogu, proglašava fundamentom (konkretno srpskog) rasizma, prema kojem bi takav čovjek na druga ljudska bića gledao s prezirom.
To nije samo netačno i neprimjenjivo, već i najbolji primjer pamfletizma kao privida učenosti i naučnosti, tako omiljenog raznim huškačima. Prirodno je da je Tanaskovićevo i Kecmanovićevo djelo za Cerića „najvažnije priznanje“, kada je prostačka komunikacija jedino što razumije i u okviru čega može uklopiti modifikovanu starčevićijansku tezu o tobožnjem „srpskom planu od davnina – od svetosavskog manastira Žiče pa do danas, da se osvoji i očisti zemlja jeretika – babuna, patarena i bogumila, koji umiru da bi Bosna živjela svoju čast i slobodu“.
Na koji način opšta osuda dualizma (u okviru koje se specifično ne spominje Bosna) – teologije koju takođe osuđuje i proklinje strogi islamski monoteizam – na saboru iz 13. vijeka može definisati savremene odnose pravoslavlja i islama, odnosno Srba i Bošnjaka, paralogika je kojoj parira samo ona koja uopšte može postaviti pitanje sa naslovne stranice Tanaskovićeve i Kecmanovićeve knjige, koja Izetbegovića za te odnose proglašava nezaobilaznim. Izetbegović, pod uslovom oslobođenja mišljenja od pamfletizma kojem je i sam bio sklon, za to nikada ne bi mogao biti proglašen. U tom smislu knjiga Darka Tanaskovića i Nenada Kecmanovića o Aliji Izetbegoviću nije ništa drugo nego pamflet o pamfletisti koji će, u cilju očuvanja pamfletizma – intelektualnog balinluka – kao dominantne forme društvene komunikacije, negativno ili pozitivno reklamirati drugi pamfletisti. Sve dok sveobuhvatna istorijsko-politološka studija, ne stavi tačku na takvu praksu, ili je barem učini manje uticajnom.
