Piše: Milija Todorović
Odavno su razumni ljudi primjetili kako se medijska propaganda Milove žestoke antisrpske kampanje lijepo uklapa u Vučićevu kampanju žestoke srpske odbrane. Reklo bi se kako idu „ruku pod ruku“ i kako se toliko nadopunjuju da ne mogu jedno bez drugog: kao rosa i trava, kao ljeto i sunce, kao ključ i brava…. i da ne nabrajam asocijacije po kojima jedni bez drugih ne mogu progovoriti. Taman Anteni M ili Analitici ponestane džebane da Srbe u Crnoj Gori predstave kao višak koji se preliva iz Srbije, kada eto ti, iz Beograda, nekog Vučićevog branitelja Srba da „zakuca“ baš takvo prikazanije kakvim Srbe u CG crta neki Draškov ili Darkov analitičar. Ili – taman Vučiću ponestane razloga da se prikazuje ne kao predsjednik svih građana Srbije, nego kao duhovni vođa svih Srba, kad eto ti nekog centaršuta sa vrha Antene da ga izvrijeđa i izazove na odgovor….
Ima opet ljudi koji na sve to odmahuju rukom i kažu „Ma dajte molim vas“ ili „Nemoguće“. Oni rezonuju da se radi o iskonskim neprijateljima, koji ratuju oko identiteta još od nastanka svijeta. Međutim, pogledajte samo jednu stvar: kako i jednima i drugima smeta pojavljivanje u javnosti Mitropolije Crnogorsko-primorske. Smetao im je Amfilohije. Jednima je bio izdajnik srpstva, a drugima unizitelj Crne Gore i crnogorske nacije. Pa je, po istom šablonu, Mitropolija nedovoljno srpska u svom izrazu (broje joj se srpske zastave i obilježja u svakoj prilici) ili je puka eparhija „crkve Srbije“… itd.
I tako, baveći se samo Mitropolijom, Milovi i Vučićevi mediji mogli bi da plešu zagrljeni do kraja svijeta i vijeka. Pogledajte kako su juče, zajedničkim gorkim suzama, oplakali činjenicu da je sveštenik Gojko Perović iz Mitropolije, objavio svoj tekst u podgoričkoj Pobjedi. Jedni su užasnuti što se u tom bastionu „crnogorstva“ tekstovima razmeće srpski i četnički pop. Dugima je jasno da, čim tamo objavljuje tekstove, to ne može biti nikakav srpski pop, nego smutljivac srpskog naroda. Naravno, ni jednima ni drugima ne pada na pamet, i ne smiju da kažu kako je pojavljivanje popa u čitanom mediju (jednako im je smatralo kad je isti ovaj sveštenik pisao za „Vijesti“, pa je to Milovima bio dokaz da su „Vijesti“ saradnici velikosrpskog projekta, a Vučićevima da – Perović nije Srbin) važan interes Crkve koja „lovi“ što više duša, na način što će se prije svega čuti njen glas. Drugo, svakom normalnom je jasno da pop ne bi mogao pisati ni u „Svetigori“ a da nema odobrenje nadležnih crkvenih vlasti…itd. Međutim, ovakve pojave ruše narativ objema stranama, po kome se društvena zbivanja u CG jedino imaju odvijati na transverzali Beograd – uredništvo Antene, a nikako komunikacijom među crnogorskim građanima. Čak i na teme i probleme koji izgledaju nepremostivi.
Ne znam koliko je sveštenik uvažene Mitropolije svojim tekstom u Pobjedi razjasnio dileme iz Drugog svjetskog rata, ali je sigurno, bar na momenat, razotkrio dupli pas između pomenutih medijskih grupacija. Pa, što bi rekli teolozi: „Ko ima uši da čuje, neka čuje“.
