Boj na Martinićima (1862)

Turska se je vojska prikupila
U krvavu Spužu na krajinu,
A pred vojskom silan Omer paša,
Još su š njime sedam, osam paša,
Ima vojske četrdeset hiljadah;
Među sobom zbore i govore,
Đe će sjutra s vojskom udariti:
„Ali ćemo Lugom Kosovijem,
Da mi srpska sela popalimo?
Ali ćemo na Pipere tvrde,
Od vazda su krvaći junaci,
Al’ su vazda naši predajnici?
Ali ćemo uz Bjelopavliće,
Na gizdavo selo Martiniće,
Na bijele kula Radovića?“
Onda reče Omer-paša stari:
„Slušajte me, moji kapetani!
Hodit’ neću Kosovijem Lugom,
Niti ćemo na Pipere tvrde,
Nego ćemo uz Bjelopavliće
Na gizdavo selo Martiniće,
Na bijele kule Radovića,
Da mi vučje jato iskopamo,
Koje nam je dosta jada dalo;
A još Srbah na iskupu nema:
Vojvoda je na Cetinju Mirko,
A doma su ljuti Crnogorci;
Pa kad vuč’je jato iskopamo,
Učiniću sve, što mi je drago;
S mirom ćemo uz Brda široka,
S nama boja niko činit’ neće,
Predaće se Brđani junaci.“
Prevari se, kukala mu majka!
To začula u gradu Orfana,
Pa izleće iz bijela grada
I pohita preko polja ravna,
Kao srna od godine danah,
Dok u selo Martiniće dođe
Na odžaku vojevode Mata,
Onđe Krca Petrovića nađe
I vojvodu Radovića Mata
I serdara Piletića Jola
I vojvodu Boškovića Rista
I serdara Radovića Blaža;
Kod njih ima tri hiljade Srbah,
Što čekaju Omerovu vojsku,
Pa Orfana Krci besjedila:
„Petroviću, gospocko koljeno!
Dobro sjediš, piješ vino hladno
S vojvodama na visoku kulu,
No je li ti na iskupu vojska
I đe su ti ljuti Crnogorci?
Sjutra će ti udariti Turci“
Tu sve kaza, što je čula mlada
Od Omera, veljega vezira.
Kad je Krco razumio glase,
Turi ruku u špag od dolame,
Pa izvadi dvanaest dukatah,
Dariva ih Orfani đevojci,
I ovako njojzi progovara:
„Hajde zbogom, lijepa đevojko!
Imam dosta za Omera vojske;
Sjutra će mi doći Crnogorci,
Mi ćemo znat’ dočekati Turke.“
Onda Krco na noge skočio,
Stade Srbin razdvajati vojsku:
Od Glizice iznad Martinićah,
Tu opravi Boškovića Baja,
Komandira od Bjelopavlićah,
I dade mu hiljadu momakah;
A vojvodu Boškovića Rista
Iznad sela u goru zelenu
I za njime hiljadu Brđanah;
A serdara Radovića Blaža
U zatvoru u bijelu kulu
I za njime šezdeset momakah;
A vojvodu Radovića Mata
Sa njegovo četrnaest bratah
Nasred sela u bijelu crkvu;
Sobom uze Piletić serdara
I za njime hiljadu Piperah,
Š njima junak u Župinu pođe;
Dokle svanu, razredio vojsku.
Kako sinu na istoku sunce,
Omer paša na noge se nađe,
I pojaha pretila đogata,
Dok izide pred spuškom kapijom,
Onđe vojsku siguranu nađe,
Š njome pođe uz Bjelopavliće.
Bože dragi, čuda velikoga!
Ko bi stao, na vojsku gledao,
Đe’ Turakah četrdest hiljadah,
A Srbaljah puno tri hiljade;
Što će reći, što li promisliti?
Što će jadni Srbi učiniti!
Malo Srbah, a mnogo Turakah;
Bog će pomoć’ i bogorodica!
Junaci su bolji Crnogorci,
Omer pušti silu i ordiju,
Baš na selo i bijelu crkvu,
Dokle tanke puške zapucaše,
Oko crkve Turci popadoše,
A na kule mnogi navriješe,
A iz kulah puške zapucaše,
Povaljaše Turke na gomile.
Al’ su Turci od boja junaci,
Prva vojska selo uminula,
Išćeraše na selo Glizicu,
Tu se bješe zatvorilo, druže,
Četrdeset dobrijeh junakah
U njihove dvije b’jele kule;
U Žarića i u Radovića;
Na njih grdno kidisali Turci,
Manje kule vatrom popalili,
A za duvar rukom privatili,
Strašnu uru vide pred očima:
Puču puške, a padaju Turci.
Ovo gleda Boškoviću Bajo,
Viknu junak, što mu grlo daje
Perjanika Raška Radovića:
„Drž’ se, Raško, brcka perjanice!
Ja l’ ću moju glavu izgubiti,
Ja l’ iz kule tebe izbaviti!“
Onda Bajo zagon učinio,
A za njime hiljada momakah,
Kako dođe, udari na Turke;
Od njega se Turci prepadoše,
Dokle Turci natrag uzmakoše;
Onader se Raško otvorio
Sa njegovo četrdeset drugah,
Pos’jekoše četrdeset glavah;
Puška puca, nigda ne prestaje
I topovi na bijelu crkvu
I na b’jele Radovića kule.
To vidio Boškoviću Risto,
Pa na Turke juriš učinio,
Za njim ide hiljada momakah;
S treće strane Niketić serdare;
Grdno li se polomiše Turci,
Ćeraju ih naši krajišnici,
Sijeku ih i hvataju žive;
Sokoli ih Petroviću Krco,
Golu nosi u rukama ćordu,
I nagoni svoje na junaštvo;
Dok do Spuža doćeraše Turke,
Šest stotinah glavah pos’jekoše,
Još hiljadu na mrtvo ubiše,
Koje Turci mrtve uniješe,
Da im Srbi ne sijeku glave,
A Srbi se natrag povratiše,
Pa pogibšu braću izbrojaše:
Sto i trides’t na mrtvo junakah,
Među njima vojvodu Mata,
Sa njegovo četrnaest bratah.
Neka ginu vesele im duše,
Jer su život za poštenje dali
I lijepo ime crnogorsko.
Petroviću, na tvoje poštenje!
Kad znaš tako razrediti vojsku
I junački popratiti Turke,
Ti ne žališ krvaviti ruke.
http://www.bms.rs/