Mladi američki teniser Tejlor Fric ima sve što treba da bi bio među 10 najboljih tenisera svijeta. Dominantno je došao u četvrtfinale prvog gren-slem turnira u sezoni. Servira perfektno, uporan je i strpljiv. Izbor udaraca raznovrstan i maštovit. Gladan uspjeha.
Naišao je na Novaka Đokovića i pokazao se nemoćnim. Na svaki njegov izuzetan potez uslijedio je Novakov još bolji odgovor. Stekao se utisak kao da Amerikanac igra protiv kompjutera. Protiv mehanizama koji na najbolji mogući potez ima onaj matematički, fizički idealan, savršen odgovor. Sjećate se onih okršaja Garija Kasparova sa računarom? Pobjedio je Karpova i sve ostale majstore šaha u ljudskom obliku, a onda je trenirao svoje mogućnosti ispred računara.
I izgubio je. Poslije se pričalo da je „špil bio star“… odnosno, da računar vara, ali sve u svemu, čovjek nije mogao bolje od programirane verzije inteligencije. Do danas su se tu stvari promijenile, međutim efekat Fricovog susreta sa Novakom podsjeća na te prve susrete čovjeka (običnog, smrtnog bića) sa mašinom. Mašinom koja sve zna unaprijed i koja vidi dalje od ljudi.
Đokovićeva igra koja liči na „kompjutersku animaciju“ posljedica je njegovog iskustva, zrelog igračkog doba i onog „nečeg“ što imaju samo odabrani. Zbog čega najbolji svjetski igrači izgledaju kao amateri ili tek početnici u odnosu na najbolji mogući geometrijski proračun udarca loptice koji izlazi iz ruku Srbina.
Komentaror na Eurosportu kaže za Frica „da je bio u drugom dijelu kostura, sa prikazanom igrom u prva dva seta, sigurno bi prošao dalje, ali na njegovu žalost, naleteo je na Novaka“. Đoković je u još jednom australijskom polufinalu, i očigledno nije programiran da stane.
Oliver Janković
