Piše: Vladimir Đukanović
Na obali Beringovog mora, gde se ledena voda razbija o stene i gde se horizont spaja sa sivim nebom, ove nedelje će se sresti dva čoveka čije odluke oblikuju svet. Donald Tramp i Vladimir Putin, politički protivnici, strateški rivali i, u isto vreme, brutalno pragmatični igrači, zakoračiće na američko tlo sa istim razlogom: rat u Ukrajini. Njihov susret predstavlja prvi bilateralni sastanak američkog i ruskog lidera na američkom tlu još od kraja Hladnog rata. Mnogi su se pitali zašto baš Aljaska, a odgovor se nameće sam od sebe: geografski blizu Rusiji, politički simbol američkog prisustva na Pacifiku i istorijski podsetnik na vreme kada su granice i moć izgledali drugačije. Tramp voli simbole, a Putin razume igru znakova pored puta, pa su se obojica složila da ovo bude mesto gde će pokušati ono što niko u poslednje tri godine nije uspeo: otvoriti vrata razgovoru o miru.
U Kijevu vlada nelagodna tišina, pomešana s promuklim porukama odlučnosti. Predsednik Zelenski je rekao da nema govora o ustupanju teritorije i da se nijedan pregovor ne može voditi bez direktnog učešća Ukrajine. Ustav zemlje zabranjuje odricanje od teritorija, a politička realnost čini to još težim. Svaka naznaka popuštanja bila bi dočekana kao izdaja, i politički lideri Ukrajine bi doživeli neveselu sudbinu. Zelenski stoga gleda na ovaj susret kao na predstavu čiji scenario pišu drugi, a ishod može direktno pogoditi Kijev. I dok iz Vašingtona stižu uveravanja da se ništa neće odlučivati bez ukrajinskog odobrenja, iskustvo sa međunarodnih konferencija pokazuje da se, kad moćni pregovaraju nasamo, često dogovori postižu iza zatvorenih vrata, a manji igrači ih kasnije samo potpisuju.
Na bojnom polju, situacija ostaje fluidna. Ukrajinski dronovi nastavljaju da pogađaju ciljeve duboko unutar ruske teritorije, pokušavajući da prenesu rat bliže Moskvi. Ruska protivvazdušna odbrana reaguje sve efikasnije, obarajući desetine letelica. Na frontu rusi melju bez milosti, oslanjajući se na svoju staru ratnu doktrinu: izmrcvari protivnika do totalnog kolapsa bez obzira na trošak. Činjenica na terenu je da Rusija napreduje sporo, ali ipak napreduje. Broj mrtvih više niko ne zna jer obe strane čuvaju te informacije kao zmija noge. Po procenama američke vojske, Ukrajina može da izdrži još par godina rata, ali uz nesagledivu cenu u životima i materijalnim dobrima. To je ono što je Trampu neprihvatljivo, i to Putin veoma dobro zna.
U ruskim medijima dominira narativ o američkom umoru od rata i Trampovoj želji da “zatvori dosije” kako bi se fokusirao na unutrašnju ekonomiju i predstojeće izbore. Putin zna da vreme radi u njegovu korist. Tramp želi brzu pobedu koju može predstaviti kao dokaz svoje diplomatske nadmoći, iako mu banane ovih dana lupaju svi, od Lule iz Brazila, preko Madura u Venecueli, i naravno Kina koja u celom ovom haosu najviše profitira.
Ali sve je to spoljašnji omotač za medije. Trampovi savetnici žele da vrate SAD na Kisindžerovu doktrinu – Kina je pravi neprijatelj i Rusija je neophodna Americi u toj predstojećoj borbi za geostrateški primat. Amerika zna da od Evrope vajde nema i da će čitavu sukob sa Kinom u decenijama koje dolaze biti na ramenima Vašingtona. Zato će Evropljani gledati Aljasku samo na razglednici ove nedelje. Ponižavajući ton američkog predsednika prema najvećem ekonomskom bloku na svetu je stvar sprdnje na mrežama. Građani Evrope ne mogu da shvate zašto njihovi lideri ne mogu da nametnu ama baš ništa globalnom političkom narativu. Kako se neki Makron javi sa jednom tezom, neki Orban ga demantuje. Ta kakofonija spoljne politike otežava poziciju EU u sve podeljenijoj geopolitičkoj situaciji. Način donošenja odluka u Evropi je toliko konfuzan da su svetski lideri prestali da uzimaju u obzir evropske, često višeslojne, stavove.
U suštini, evropska levica se trese od straha. Lideri EU planiraju da se konsultuju sa Trampom pre sastanka, insistirajući na tome da je ukrajinska suverenost nepovrediva i da bilo kakav dogovor mora da uključuje međunarodne garancije. U Briselu vlada strah da bi Tramp, vođen sopstvenim političkim instinktom i željom za dramatičnim potezima, mogao ponuditi Moskvi neku vrstu teritorijalne koncesije u zamenu za prekid vatre, računajući da će to proći kao “prvi korak” ka miru. Evropski stratezi dobro znaju da “privremena rešenja” na istoku kontinenta skoro uvek prerastu u trajne podele koje generišu nove sukobe.
Finansijska tržišta reaguju kao na svaki nagoveštaj velikih geopolitičkih potresa: kombinacijom nervoze i špekulativnog optimizma. Cene gasa i nafte beleže blagi pad, jer investitori računaju da bi dogovor makar privremeno smirio energetske tenzije. Istovremeno, akcije kompanija povezanih sa obnovom infrastrukture u Ukrajini beleže rast, što odražava očekivanja da bi čak i ograničen prekid borbi otvorio vrata velikim međunarodnim projektima. Međutim, niko još ne misli da će ovaj komplikovan rat biti rešen na Aljasci. Tiha najava iz Moskve i Vašingtona već gura priču da će Tramp posetiti Moskvu brzo nakon ovog sastanka. Moji izvori kažu da su većinu stavki već dogovorili, jer bi u suprotnom ovaj susret bio katastrofa nakon čega bi se ratna dejstva dalje pogoršala.
Aljaska, sa svojim oštrim vetrovima i netaknutim prostranstvima, pruža idealnu scenografiju za fotografije koje će obići svet, ali suština ovog susreta ne leži u protokolu. Tramp će, kao i uvek, igrati na kartu ličnog kontakta. Izjavio je da “zna u prvih par minuta” da li sagovornik želi dogovor. Putin, s druge strane, majstor je u tome da razgovore koristi za testiranje granica, ne obavezujući se ni na šta konkretno dok ne vidi šta može dobiti bez ustupaka. U tom plesu ega i interesa, svaki gest, pauza i formulacija imaće težinu. Dok se kamere budu fokusirale na rukovanje, iza zatvorenih vrata odvijaće se partija šaha u kojoj su figure teritorije, energenti, sankcije i, iznad svega, percepcija moći.
U samoj Americi, reakcije su podeljene. Jedni vide Trampov potez kao hrabar iskorak ka okončanju rata koji je iscrpeo Zapad i gurnuo svet na ivicu energetske krize. Drugi ga optužuju da legitimacijom Putina podstiče agresiju i slabi transatlantske veze. Demokratski lideri u Kongresu već pripremaju izjave u kojima će naglasiti da je ovo rizik bez presedana, dok Trampovi saveznici insistiraju na tome da je njihov lider mirotvorac koji zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Javnost ostaje podeljena: umorna od stranih ratova, ali i svesna da brz dogovor može značiti dugoročnu nestabilnost.
Ovaj sastanak neće biti kraj tužne ukrajinske priče. I najbolji scenario, privremeni prekid vatre uz okvir za dalja pregovaranja, otvara nova pitanja o tome ko će garantovati sporazum, kako će se rešiti sudbina okupiranih teritorija i koliko će trajati politička volja da se mir održi. Najgori scenario, a to je prekid pregovora i nova eskalacija, mogao bi gurnuti sukob u još opasniju fazu, posebno ako obe strane osete da su propustile priliku. Svet će ove nedelje gledati ka Aljasci, ne zbog egzotike njene obale, već zato što se u toj vukojebini možda odlučuje da li će se rat u Ukrajini okončati ili nastaviti novim, opasnijim tempom.
Izvor: Fejsbučenje
