Piše: Vladika Grigorije
„Otpusti narod, neka ide u sela da kupi sebi hrane“ (Mt 14, 15), govore učenici Hristu. Mjesto je pusto, naroda je mnogo, a hrane malo. Učenici vide da su ljudi gladni i znaju da nemaju čime da ih nahrane, pa im se čini da je najrazumnije da svako ode i sam se snađe. Hristos im, međutim, odgovara: „Nema potrebe da idu. Podajte im vi neka jedu“ (Mt 14, 16). U tim riječima otkriva se suština Jevanđelja. Mi često udaljimo od sebe čovjeka kada ne znamo kako da mu pomognemo, a Hristos ga zadržava u svojoj blizini i poziva učenike da učestvuju u Njegovoj brizi za njega. On od učenika ne traži da sami učine čudo, već da mu donesu ono što imaju. Pet hljebova i dvije ribe malo su pred tolikim narodom, ali u Hristovim rukama postaju dovoljni za sve.
Bog, braćo i sestre, ne traži da imamo sve što je potrebno ljudima oko nas. On želi da mu prinesemo ono što nam je dao i da to ne čuvamo samo za sebe. U drugom jevanđelskom odlomku Hristos se moli Ocu: „Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, da budu jedno kao mi“ (Jn 17, 11). I u jednom i u drugom Jevanđelju vidimo istu Hristovu brigu za čovjeka. On ne otpušta gladne i ne ostavlja učenike same, već ih čuva i prinosi Ocu u molitvi. Njegove riječi: „Sve moje tvoje je, i tvoje moje“ (Jn 17, 10), pokazuju nam da je ljubav uvijek darivanje. Takva treba da bude i Crkva. Hristos joj povjerava Hljeb života da ga preda narodu. On blagosilja i daruje, a Crkva darove raznosi, znajući da ništa nije primila samo radi sebe. Tako i Hristos podiže oči ka nebu, blagosilja hljebove i daje ih učenicima da ih razdijele narodu. Ono što prima od Oca On odmah daruje ljudima.
Nije slučajno što ove jevanđelske riječi danas slušamo ovdje, na Prevlaci, proslavljajući Svetog arhangela Gavrila u prostoru posvećenom Svetom arhangelu Mihailu. I naročito je lijepo što praznik Svetog arhangela Gavrila proslavljamo u svetinji posvećenoj Svetom arhangelu Mihailu. U crkvenom predanju Mihailo je slika otpora zlu, dok je Gavrilo nosilac blagovijesti. Mihailo čuva prostor života i dobra, a Gavrilo objavljuje da život ima budućnost i da dobro pobjeđuje. Te dvije službe duboko su povezane. Borba protiv zla, ukoliko ostane bez Gavrilove blagovijesti, lako se pretvara u neprestano traženje neprijatelja, što prečesto vidimo svuda oko nas.
I samo ime ovoga mjesta govori o povezivanju. Prevlaka je uzani prelaz između dvije obale i zato nas podsjeća na ono na šta su pozvani Crkva i svaki hrišćanin: da približavaju čovjeka Bogu i ljude jedne drugima. Nije li takav i Sveti arhangel Gavrilo, koji stoji pred Bogom, a zatim biva poslan čovjeku da mu donese blagovijest? Ovo mjesto, koje se zove Prevlaka, vijekovima je bilo mjesto molitve, stradanja i obnove. Ovdje su se smjenjivale generacije, hramovi su podizani i rušeni, ali molitva nije prestajala. Mi danas nastavljamo ono što su drugi započeli i dužni smo da onima koji će doći poslije nas ostavimo svetinju u kojoj će naći mir. Hrišćansko pamćenje ne smije biti čuvanje starih neprijateljstava, jer stradanja pamtimo, ali nikad ne zlopamtimo.
Zato, braćo i sestre, obnova svetinje ne smije biti samo vraćanje kamena na njegovo mjesto, jer se mogu podići zidovi i svodovi, a da čovjek ostane razrušen i da među ljudima i dalje žive strah i nepovjerenje. Svetinja se obnavlja i njena obnova ima smisla samo kada se u njoj obnavlja čovjek, kada uplašeni osjeti da ga Bog čuva, kada gladni osjeti da nije suvišan i kada oni koji su se našli na različitim stranama ponovo čuju Hristovu molitvu Ocu: „Oče sveti, sačuvaj ih u ime tvoje, da budu jedno kao mi“ (Jn 17, 11).
Narode Božiji i hrišćanski, ovi porušeni zidovi pozivaju nas da pogledamo i ono što je porušeno u nama i da povjerujemo da obnova uvijek može da počne. Današnje Jevanđelje počinje na pustom mjestu, u času oskudice, sa pet hljebova i dvije ribe, a Hristos govori: „Donesite ih meni ovamo“ (Mt 14, 18). Tako i mi Bogu ovu svetinju i sve što je od nje sačuvano prinosimo kao ranu kroz koju će nas, nadam se, dotaći svjetlost Božije blagodati. Prinosimo mu i svoje rane, moleći se da ih On iscijeli i da u obnovljene zidove ove svetinje ugradimo svoju vjeru, trud i nadu. Jer naše istinsko iscjeljenje dolazi od Hrista, o čijoj spasonosnoj sili svjedoči Sveti apostol Jovan: „Ako li u svjetlosti hodimo, kao što je On sam u svjetlosti, imamo zajednicu jedni s drugima, i krv Isusa Hrista, Sina Njegova, očišćava nas od svakoga grijeha“ (1. Jn 1, 7).
Vladika Grigorije: Moćni slobodu koriste da rade šta hoće, a neki da ne rade ništa
Prevlaka je nekada bila prvo sjedište Zetske episkopije, od Svetog oca našeg Save ustanovljeno. To je veličanstvena starina, a znamo da je on ustanovio to sjedište na već postojećem svetom mjestu, sami Bog zna koliko starom. Međutim, braćo i sestre, veličina jednog crkvenog mjesta pokazuje se prije svega u tome kako ono danas prima čovjeka. Ako bismo svim svojim bićem slušali Jevanđelje koje smo danas čitali, i mi bismo razumjeli gdje je i šta je središte Crkve. Hristos nam, naime, otkriva da je središte Crkve tamo gdje se narod ne otpušta gladan i gdje se sabira oko blagoslovenog i prelomljenog hljeba.
Dragi oče mitropolite, slugo Hristov, ti si pastir koji želi da Prevlaka bude i ostane mjesto na kojem će ljudi ponovo prilaziti jedni drugima i na kojem će čuti Hristove riječi: „Nema potrebe da idu. Podajte im vi neka jedu“ (Mt 14, 16). Neka nad ovim mjestom odjekuje i Njegova molitva: „Oče sveti, sačuvaj ih, da budu jedno kao mi“ (Jn 17, 11), jer je svetinja istinski obnovljena kada u njoj niko ne ostaje gladan i kada razdvojeni ponovo mogu da stanu oko iste Trpeze.
Neka tako bude, Gospode. Amin.
