Čin krunisanja kralja Čarlsa III bio je ravan svešteničkom zaređenju, kako i dolikuje onome ko treba da služi Bogu i svom narodu. Slike iz Vestminsterske opatije bude sjećanje na Evropu prije odricanja Evropljana od vlastitog nasljeđa i korijena o koje se povremeno sapliće njeno vjerolomno potomstvo. Slika ne bi bila potpuna da među zvanicama nije bilo i Judinih potomaka

Na Đurđevdan, dan Svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija, jednog od najpoštovanijih svetitelja širom pravoslavne vaseljene i hrišćanstva uopšte, koji je krsna slava svetorodne loze Petrović-Njegoš i slavski dan u mnogim srpskim domovima, održana je višesatna ceremonija krunisanja Čarlsa III za Kralja Velike Britanije. Ceremonija krunisanja održana je u Vestminsterskoj opatiji u kojoj se taj duhovni i državni čin održava punih devet vijekova, po crkvenom obredu, uz bogosluženje koje nakon samog čina krunisanja vrhuni u pričešćivanju novog Kralja, primanjem svete tajne krvi i tijela Hristovog. Dio atmosfere sa te raskošne crkvene ceremonije – u čiji bogati repertoar spadaju bogoslužbene pjesme horova i solista, melodija i instrumenata, polifonija boja blistavih odora i odeždi, i prije svega polifonija ljudskih likova – mogli smo da donekle osjetimo i doživimo i mi ovdje, u Crnoj Gori, koliko je to bilo moguće u direktnom televizijskom prenosu.
Teško se oteti utisku da je sve što smo mogli da vidimo posredstvom televizijske slike bilo impresivno, otmeno, upečatljivo, ali i nekako blisko. Obred krunisanja odvijao se po zapadnom, anglikanskom crkvenom bogosluženju, ali pažljivijem pogledu nije mogao da promakne po koji pravoslavni motiv, poput Hristove ikone oslikane u pravoslavnom vizantijskom stilu, kao što sluh nije mogao prečuti divno vizantijsko duhovno pojanje.
Ceremonija krunisanja Kralja gotovo da je oprizoravala djelo čuvenog vizantologa Šarla Dila koji je u svojim Vizantijskim slikama opisivao raskoš čina krunisanja vizantijskog „vasilevsa“ (cara) od strane patrijarha u Konstantinopolju.
Vizantijske slike smjenjivale su se juče tokom krunisanja Kralja Čarlsa III po crkvenom obredu iz srednjeg vijeka – u 21. vijeku. Dok traju molitve i bogoslužbene pjesme, vidimo dječake koji drže plašt novom kralju, vidimo sveštenika koji mu uručuje Bibliju, pozivajući ga da se drži Jevanđelja, da javno ispovijedi svoju hrišćansku vjeru i potom da se pomoli Bogu.
Na pitanje, „šta je Evropa?“, Emanuel Levinas, jedan od najznačajnijih evropskih mislilaca iz druge polovine 20. vijeka, kratko je odgovorio: „To su Biblija i Grci“. Na ta dva stuba nekadašnje evropske kulture počivala je ceremonija krunisanja novog britanskog Kralja koju smo juče mogli da pratimo u direktnom prenosu, znajući da zemlja koja se drži tradicije, čak i u elementu ceremonije, ne može biti članica Evropske unije. Teško je zamisliti danas da bi jedna, čak i samo nominalno hrišćanska zemlja, mogla biti dio „Neidentifikovanog političkog objekta“, kako je Evropsku uniju nazvao, niko drugi do Žak Delor, njen pobornik i nekadašnji čelnik. Novi britanski premijer Riši Sunak juče je čitao poslanicu apostola Pavla pred novim britanskim kraljem. Slučajno ili ne, krunisanje Čarlsa III odigralo se na Đurđevdan, koji je i imendan njegovom pravoslavnom pradjedi, grčkom kralju Jorgosu I (dakle Đorđiju).
Smjenjivale su se još neke „vizantijske slike“ iz Vestminsterske opatije, u kojoj se, uzgred, nalazi i grobno mjesto Isaka Njutna, sa latinskim epitafom: Hic depositum est, quod mortale fuit Isaaci Newtoni („Ovdje počiva ono što je smrtno od Isaka Njutna“). U jednom trenutku, dok izgovara duhovnu biografiju slavljenika, čujemo kako nadbiskup kenterberijski govori o duhu zajednice koji treba da pokreće djelovanje i cijeli život novog Kralja. Nadbiskupove riječi toliko upadljivo prkose programskom sloganu neoliberalizma koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka formulisala Margaret Tačer, alias Gvozdena lejdi, proklamujući da „ne postoji nešto tako kao zajednica“, već samo pojedinci sa njihovim interesima. Kao što je Molohu neoliberalizma, koji ovih dana proždire našu decu, i voajerskoj želji za transparentnošću pohotnih ljudskih očiju i objektiva televizijskih medija juče prkosio crkveni čin miropomazanja Kralja Čarlsa III koji se odvijao zaklonjen od očiju javnosti, iza baldahina, u intimi shodnoj dubini i nedodirljivosti sveštenoslužiteljskog čina i svete tajne. Velike kulture su počivale na poštovanju integriteta onoga što je skriveno, tajno, zagonetno i čudesno, a njihova mudrost na učenju ljudi kako da žive sa onim tajnim i nepristupnim, a da to ne vrijeđa bogolikom ljudskom biću prirođenu težnju za saznanjem svijeta.
Sam jelej kojim je novi Kralj miropomazan napravili su pravoslavni monasi iz Jerusalima. Miropomazan je pomoću posebnih crkvenih utvari, između ostalog i jedne koja je slična kašici za pričešće zbog koje smo mi pravoslavci bili predmet višegodišnjeg medijskog zlostavljanja u „seksualnoj Crnoj Gori“ (zapravo, „sekularnoj“, ali se tako otelo jednom [ne]prilikom ocvaloj „primadoni“ iz „belvedrske“ kakofonije).
Čin krunisanja kralja Čarlsa III bio je ravan svešteničkom zaređenju, kako i dolikuje onome ko treba da služi Bogu i svom narodu. Slike iz Vestminsterske opatije bude sjećanje na Evropu prije odricanja Evropljana od vlastitog nasljeđa i korijena o koje se povremeno sapliće njeno vjerolomno potomstvo. Slika ne bi bila potpuna da među zvanicama nije bilo i Judinih potomaka.
Prof. dr Dušan Krcunović