Klasična agresija NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju iz proljeća 1999, protivna međunarodnom pravu, bila nam je upozorenje. Kad Sjedinjene Države hoće da vode rat za svoje interese, onda ih ne zanima ni Sjevernoatlantski sporazum ni Povelja UN, kojima se zabranjuje vođenje agresivnog rata. Onda sami sebi daju ovlašćenja, a takozvanim saveznicima pošalju tekstove na usvajanje. Tako je bilo i prije rata u Jugoslaviji, jer ni Sjevernoatlantski sporazum ni Povelja UN nisu pružale ovlašćenje za rat. Stoga se moralo udesiti samoovlašćenje u vidu strateškog koncepta. Otad se to američko samoovlašćenje dopunjavalo, i izgleda da je spreman novi „strateški koncept NATO“. Čeka se samo da prođu izbori u Njemačkoj 26. septembra 2021.
A u predizbornoj kampanji ne bi bilo zgodno izražavati osjetljivost Njemačke u tom pogledu. Pritom je Njemačka bespogovorni sljedbenik NATO, što pokazuje svakodnevno neobaziranje na Ustav i međunarodno pravo u interesu američkih ratova od strane njemačke vlade i glavnih političara trenutne i budućih vladajućih stranaka. Njemački ustav postao je igračka i dijeli sudbinu međunarodnog prava – zasnovanog na Vestfalskom mirovnom sporazumu iz 1648, kog bi trebalo da zamijeni američki međunarodnopravni poredak.
Taj put utaban je njemačkim učešćem u ratu NATO-a protiv Jugoslavije 1999, jer su tim ratom Ujedinjene nacije stavile van snage važeća pravila međunarodnog prava, pretpostavivši mu „američko pravo pesnice“. Jesu li izvučene ikakve pouke iz izgubljenog rata u Avganistanu? O tome nema ni govora, kako više nego jasno pokazuju izjave američkog predsjednika Džoa Bajdena povodom katastrofe u Avganistanu.
Tek što je posljednji američki avion odletio iz Kabula, predsjednik Bajden već govori o idućim ratovima, i to onima za koje vjeruje da ih može sebi priuštiti. Milijarde dolara i eura potonule su u dolinama Hindukuša. Milijarde koje su dovele do bankrota ne samo američki budžet. Ubuduće se, pak, ide protiv Rusije i Kine i „metastaza međunarodne terorističke mreže“, koju je predsjednik Bajden ranije iz opreza nazvao regionalnom.
Bivši britanski premijer, gospodin Bler, ovih dana govorio je o izgledima za „vječni rat“ i sudbini Zapada kao vječne ratne mašinerije. Predsjednik Bajden je prividno odbio njegovu ideju, govoreći u svakom svom govoru ovih dana o opravdanim razlozima za okončavanje najdužeg rata u istoriji SAD. Svrha toga bila je i jeste bacanje prašine u oči svojim sunarodnicima i ostatku svijeta.
Nekadašnji predsjednik Avganistana Hamid Karzai, po kom je aerodrom u Kabulu dobio ime, ukazao je 2007. godine da su talibani, sada pobjednici rata, još 2004. ponudili američkoj vladi da trajno polože oružje i potčine se SAD. Amerika nije prihvatila ponudu. Posljedice se znaju. Šta ih je navelo da odbiju tu ponudu? Zašto o tom nisu obavijestili međunarodnu koaliciju i saveznike iz NATO-a? Čak ni sopstvenom narodu nisu rekli istinu. I sad bi takav odnos trebalo da se nastavi, „ratovima za koje mislimo da ih možemo sebi dopustiti“?
Govori predsjednika Bajdena tu i tamo ostavljaju utisak da je moguće okretanje sebi i služenje miru u svijetu. Na to navode i opaske o milijardama protraćenih dolara. U tom slučaju bi, međutim, iz Vašingtona moralo doći nešto više od golog presjeka finansijskog stanja. Ovo što predsjednik Bajden govori liči na predah da bi se došlo do daha. Pritom je na ispitu sam karakter Sjedinjenih Država. Pogled na istoriju posljednjih dvjesta godina jasno govori da nijedna država na svijetu nije vodila toliko ratova. Predsjednik Tramp ostavio je utisak da nije u pitanju bio samo predah, jer nije započinjao uobičajene „predsjedničke ratove“. Da su ga pustili da u pogledu Rusije postupa kako je bio naumio, svijet bi danas vjerovatno izgledao drugačije. Čak i pored toga što je njemačka kancelarka, gospođa dr Merkel, činila sve kao saveznik da ga spriječi, da bi omogućila da Evropa ponovo vodi „Hladni rat 2.0“.
A sad se upravo zvanično ponovo ide protiv Rusije, ovaj put i Kine. Time SAD pod predsjednikom Bajdenom nastavljaju svoju kobnu „politiku uragana“, koja podsjeća na fenomene tropskih kovitlaca. Tokom svoje kratke istorije, SAD su se – vodeći svoje krstaške ratove – napajale takoreći posredstvom pomorskih puteva, energijom dobijenom ovladavanjem ili uništavanjem drugih država.
S Prvim i Drugim svjetskim ratom i ratom na Dalekom istoku dospjeli su takoreći na kopno, ostavljajući za sobom – što neposredno, što uz pomoć saveznika – krvav trag po zemaljskoj kugli. Razuzdana energija za rat može se zaustaviti posredstvom prisilnih saveznika, koji bi odbili učešće u ratovima i radili u svom interesu.
U vezi s ponovnim ujedinjenjem Njemačke, ruski diplomata od svjetskog ugleda, gospodin Valentin Falin, ukazao je na osnovni problem država u Hladnom ratu. Prema njegovim riječima, Sovjetski Savez je propao jer je više od šezdeset odsto budžeta odlazilo na vojsku. Japan i Njemačka izvukli su pouke iz Drugog svjetskog rata, razvili svoja društva i učinili ih sposobnim da opstanu. Očigledno je da to pogubno stanje budžeta postoji u današnjim Sjedinjenim Državama. Profiteri iz takvog stanja boriće se za svoju dobit do same propasti. Hoćemo li i mi?
Izvor: Stanje stvari
