„Njegošu je mjesto na Lovćenu i nigdje drugo“
Tim riječima počeo je jedan Cetinjanin svoj razgovor sa saradnikom „Večernjih Novosti“, koji je objavljen u broju od 28. februara ove godine. Da se je zadržao na ovoj rečenici—ne desetine, već stotine hiljada Jugoslovena pozdravile bi njegovu izjavu, jer je Njegošu stvarno jedino mjesto na Lovćenu. On ga je, uostalom, i sam izabrao kao mjesto gdje želi da bude sahranjen. Isklesani kip koji leži u dvorištu Državnog muzeja u Cetinju, mogao bi, ali ne sa svim uslovima poslužiti kao Njegošev spomenik. Ipak to nebi bio onaj Njegoš kakvog zamišljamo.
Njegoš se na lovćenu sa malim prekidima nalazi više od sto godina. Zato bi bila neoprostiva greška i duboka uvreda njegove veličine, ako bi neko bez potrebe i neke više sile, (kao, na primjer, 1916. godine) htio da uznemirava njegove posmrtne ostatke. Lovćen nebi bio Lovćen, poznat ne samo našem narodu već i čitavom kulturnom svijetu, izjednačen sa najvećim našim svetinjama, kada na njemu nebi provodio vječni san veliki vladika i vladar Crne Gore—genije ne samo crnogorskog, srpskog i jugoslovneskog naroda, već i svih kulturnih naroda Evrope.
Dirati u Lovćen, prepravljati ga, rušiti i u njega uziđivati vagone cementa i kamenja. bila bi neoprostiva greška i prema onome što nije stvorila ljudska ruka već priroda, i prema onome što je Njegoš stovrio, i prema samom Njegošu.
Cetinjani nijesu u pravu kada tvrde da je svako za to da se lovćenska kepela ruši i da vladika Njegoš, umjesto u crkvi (crkva je za vladike, a mauzoleji za careve, kraljeve, predsjednike republika ili druga svjetovna lica), leži u mauzoleju. Niko nema pravo da govori u ime drugih; on može da govori samo u svoje ime ili po nečijem punomoćiju. Bilo bi pohvalno ako ako se stvari nebi uopštavale, odnosno ako bi svako govorio u svoje ime, bez obzira na to ko je, šta je bio ili šta je danas.
Sa velikim interesovanjem pratio sam sve što je napisano i govoreno o Njegoševom, bolje reći Meštrovićevom spomeniku. I nijesam naišao na ljepše, logičnije, po svemu opravdanije i umjesnije predloge i sugestije od onih koje je u „Pobjedi“, u broju od 13. marta ove godine, dao Komnen Bulatović, a koje će svako ko objektivno misli svesrdno podržati.
Ako bi se, po mom mišljenju, ne samo u našoj Republici već i čitavoj Jugoslaviji sproveo referendum o ovom pitanju, vjerujem da bi se iznenadili svi oni koji nastoje da Meštrovićev mauzolej postave na Lovćenu i poruše jednu pravoslavnu crkvu.
Srpska pravoslavna crkva još ništa nije rekla o svemu ovome, a svakako da ima mnogo više prava da o tome govori nego mnogi koji naastoje da sruše lovćensku kapelu, jer se radi o jednom pravoslavnom osvećenom hramu.
Mitropolit Danilo Dajković
Izvor: Pobjeda, 07.04. 1966.
