Prvi dio pročitajte ovjde
Piše: Igor Mrkalj
Priredio: Tihomir Ponoš
“Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskoga kotara 1941.-1942. godine”; SNV i Profil, 2025. (2/2): Kada su Nikola Vidaković i ustaški organizatori procijenili da su uhapšeni “svi Srbi Glinjani” – masovno hapšenje počelo je 11. svibnja 1941. oko 22 sata – uvečer 12. svibnja donesena je odluka da se organizira i otpočne njihov transport od kotarskog zatvora u Glini do mjesta likvidacije u Prekopi. Pred zgradu Kotarskog suda počeli su dolaziti “kamioni pokriveni sa ceradama”.
Igor Mrkalj je iznimno marljiv, predan i pedantan povjesničar glinskog kraja. Njegova knjiga “Ustaški teror i genocid – primjer Gline i glinskoga kotara 1941.-1942. godine” obuhvaća period od proglašenja NDH do prve velike krize njene vlasti, s težištem na razdoblju od svibnja 1941. do lipnja 1942. godine u kojem ustaški teror doseže morbidni vrhunac i prerasta u genocid.
Ustaše su u više pokolja nastojali potpuno uništiti Srbe, Židove i Rome u glinskom kotaru. Autor je na temelju goleme arhivske građe i sekundarne literature minuciozno opisao i analizirao ustaške pokolje Srba u Glini i okolici rekonstruirajući do najsitnijeg detalja mehanizam zla.
Novosti u dva nastavka objavljuju izvatke iz Mrkaljeve knjige u kojima piše o pokolju počinjenom u svibnju 1941. godine.
* * *
Tog dana Katarina Gvoić bila je “strašno nervozna” i imala je “predosjećaj da će se nešto dogoditi”. Ova rimokatolkinja, Hrvatica i majka troje djece bila je udana za Srbina Milana Gvoića, trgovca iz Karlovačke ulice. U poslijepodnevnim satima izašla je pred mesnicu susjeda Nikole Zibara i vidjela “Jureka Muretića kako kupuje mnogo mesa”.
Pitala ga je što će mu toliko mesa, a on joj je “odgovorio da su došle zagrebačke ustaše te treba da im kuha večeru”. Glinski električar Andrija Školneković tog je poslijepodneva čuo da su došle “zagrebačke ustaše u Glinu”, o kojima se u gradu govorilo da će “oni napraviti red”.
Zatim je u gostioni kod Batinovića čuo kad je u gradu bilo “proglašeno” da se taj dan nitko ne smije nalaziti “na ulici poslije 9 sati”, odnosno da se “svatko mora nalaziti kod kuće”. Javni proglas o zabrani kretanja Glinom poslije “9 sati navečer” čula je i Evica Radičanin.
Zatim se u nedjelju 11. svibnja predvečer Nikola Vidaković uputio u Prekopu sa svojim šoferom Stevom Kovačevićem kod ustaše Nikole Lipaka. Odmah je naredio da se okupe svi seljaci i ustaše iz Prekope, među kojima je bio i ustaša Joža Milčić. Vidaković, nakon što je “dao skupiti narod Prekope, objasnio nam je da su Talijani došli u Topusko i složili se sa Srbima, te da treba naći jedno mjesto, gdje će se iskopati jame u koje će se zakopavati Srbe i Talijane.
Predlagali su da jame iskopaju na mojoj zemlji, ali ja sam to odbio, našto je Nikola Lipak zvani Čuklje, rekao da će on dati svoju zemlju, ako nigdje makar avliju. Nato su odabrali njegov komad zemlje pred mlinom Vrbančevim i tu su kroz noć iduću počeli kopati jame i to od svake kuće po jedan je morao ići po naređenju Stjepana Mulca iz Prekope i Ivana Šanteka iz Kihalca”. (…)
U Glini se tada još uvijek nalazio bivši kotarski predstojnik Milić, koji je s apotekarom dr. Gutešom bio na večeri u gostioni Ostarčević. Primijetio je veliku užurbanost i čuo kako se pričalo “o nekoj vojsci” koja je stigla u Glinu. Bližila se zabrana kretanja poslije 21 sat, pa su Milić i Guteša u sumrak napustili gostionu. Te večeri u gradu se još uvijek nalazio štrojač Ignac Haluza iz Majske ulice, koji je ranije tog dana vidio kad su u Glinu došle “zagrebačke ustaše”. On ih je te večeri ponovo vidio u gostioni Jure Muretića, “a moglo ih je biti jedna četa”. (…)
U vrijeme dok je još trajalo hapšenje Srba u Glini, zbog čega se kotarski zatvor sve više punio, u ranim jutarnjim satima 12. svibnja pojavio se problem s kopanjem jama u Prekopi. “Pošto posao nije napredovao po želji Vidakovića”, on je tog jutra došao na mjesto gdje su se kopale jame i seljacima održao “govor”
U masovnom hapšenju Srba Glinjana učestvovali su i općinski policajci iz Gline. Njima je 11. svibnja nadstražar Stjepan Tkalčić naredio da svi navečer dođu u glinsku općinu, gdje im je održao “govor” i dao raspored tko će koje “stražarsko mjesto uzeti radi osiguranja grada Gline”. Tom prilikom Tkalčić je izdao i posebno naređenje – ukoliko bi se netko kretao po gradu noću, da ga se uhapsi, a ukoliko bi bježao, da se za njim puca, “a ako bi ga ubio ne bi odgovarao”. (…)
Ustaša Šima Naglić učestvovao je u masovnom hapšenju Srba u dvjema središnjim gradskim ulicama. “Učestvovao sam u hapšenju cijele Peleševe i glavne Filipovićeve ulice, od hotela ‘Kasine’ do općine na trgu. Moje sudjelovanje u ovom hapšenju bilo je prokazivanje Srba četvorici ustaša emigranata s kojima sam zajedno hapsio.
Hapšenje je počelo gdje sam ja predvodio, a najprvi je uhapšen doktor Ljubomir Gajić oko 10 sati noći, a potom se nastavilo ovim redom: Stanko Demić šuster, Jovo Badrić školski nadzornik, Ćelap Amerikanac ime mu ne znam, Rade Vukmirović slastičar, Stevo Gajić, Stojan Vujaklija krojač, Jovo Košutić tišljar, jedan financ u penziji sa stanom kod kolara Tumpića i neki Mile koji je bio na stanu kod Đure Turkovića, i dva brata Jarića. Svi gore navedeni uhapšeni su u Pelešovoj ulici, a potom odpremljeni u zatvor. Poslije toga nastavili smo hapšenje od općine [na trgu] prema ‘Kasini’.” (…)
Masovno hapšenje Srba u Glini, koje je izvođeno planski i sistematski, počelo je 11. svibnja oko 22 sata, što demantira tvrdnje kako su “hapšenja glinskih Srba” počela “oko 1 sat nakon ponoći”, odnosno da su hapšenja počela “od periferije ka centru”.
Upravo suprotno – hapšenja su počela od centra k periferiji, koja je od samog početka akcije bila blokirana i pod nadzorom ustaša i općinskih policajaca tako da se onemogući bilo kakav bijeg iz Gline. (…)
Autor je na temelju goleme arhivske građe i sekundarne literature minuciozno opisao i analizirao ustaške pokolje Srba u Glini i okolici
Ujutro 12. svibnja, “za vrijeme straže” na raskršću Majske i Klaoničke ulice, općinski policajac Kreštalica dobio je nove upute. Tada je kod njega došao ustaša Petar Prajdić i rekao mu tko god pođe od muškaraca iz srpskih sela koja su graničila s Glinom, da ih se pusti u grad, s tim da ih se uputi “u Općinu gde će se upisati u knjigu”, a žene da vraća “nazad”. Tako je bilo i na stražarskom mjestu kod bolnice, gdje su stražari dočekali seljaka Milana Milića iz Perne, kojeg su uputili u općinu, odakle su ga ustaše odveli “u zatvor” iz kojeg se “nikada nije vratio”.
Istog dana, ali na drugom kraju Gline, u Petrinjskoj ulici, osmogodišnji Damir Mirković probudio se i upitao mamu: “Gdje je tata?” Odgovor je bio kratak i bolan: “Nema ga više sine!”, našto je Damir “gorko zaplakao”. Nakon što su ustaše te noći odveli suca Jovana Mirkovića, njegova žena Marija čula je pucnjeve iz vatrenog oružja i mislila da je njen muž ubijen. Međutim, tog jutra ona i ostali ukućani doznali su da se svi uhapšeni Srbi Glinjani ipak nalaze u kotarskom zatvoru. (…)
Ujutro 12. svibnja stražari Milan Crnković i Stjepan Mihaljević ušli su u kuću Lončarevih u Petrinjskoj ulici. U tom trenutku Mihaljević je vidio i upitao Gojka Lončara koliko ima godina, a Crnković mu je rekao da je on “mlad i vršnjak njegovog sina Ivana“, s kojim je išao u školu.
Kako je Lončar “imao svega 14 godina, ova dvojica su otišli”. Njegova je majka tada otvorila gostionu i ubrzo saznala da je te noći bilo masovno hapšenje i da su “uhapšeni svi Srbi iznad petnaest godina, te da je ubijen Ilija Letić, a sin Dušan ranjen”. (…)
Ujutro 12. svibnja ustaše su pustili Antu Šešerina iz kotarskog zatvora rekavši mu da je “zabunom uhapšen” jer je “sličan nekom Srbinu kojeg su htjeli uhapsiti”. Tada su također pušteni Fric Štimec i sudac Detoni, a nastavljena su hapšenja Srba. Tako je umirovljeni šef pošte Stanko Vorkapić tog jutra otišao u šetnju, a nakon nekog vremena vratio se kući s ustašom Mirkom Klobučarom. On je Stankovoj ženi Katinki, umirovljenoj učiteljici, “ljepo pričao” i rekao da njen “muž ide samo na preslušanje” i da će se “odmah povratiti”.
U vrijeme dok je još trajalo hapšenje Srba u Glini, zbog čega se kotarski zatvor sve više punio, u ranim jutarnjim satima 12. svibnja pojavio se problem s kopanjem jama u Prekopi. “Pošto posao nije napredovao po želji Vidakovića”, on je tog jutra došao na mjesto gdje su se kopale jame i seljacima održao “govor” u kojem je rekao “da je potrebno Srbe ubijati, jer su oni neprijatelji hrvatskog naroda i Hrvatske”. Nakon toga ustaše iz njegove pratnje podijelili su seljacima rakije pa je kopanje jama nastavljeno te “u samu zoru” dovršeno. (…)
Tijekom jutarnjih sati 12. svibnja zabrinute žene požurile su do kotarskog suda i kotarskog zatvora da svojim muževima i sinovima odnesu hranu i doručak. Međutim, stražari kao Ivan Vrebac, Janko Korak i Đuro Vrpoljac nisu im to dozvolili. Tako je i sestra Jovanke Branković Nedeljka pošla ocu Stanku “da nosi doručak ali ju je na ulici susreo Josip Verzon, sa puškom u ruci, koji ju je upitao kamo ide.
Ona je odgovorila da ide ocu nositi doručak jer su ustaše rekle da se doručak može nositi, a on joj je opsovao srbsku majku i rekao da se vraća natrag kući! Sestra se nije htjela vratiti, a on je uperio pušku na nju i tako je natjerao da ide natrag kući”. Hranu je također nosila Vukosava Janković, koja se pred kotarskim zatvorom zanimala za svoga muža i sina.
Tada se okupljenim ženama obratio ustaša Stjepan Hanich i rekao im da kasnije donesu hranu, a ona je tada prepoznala “da je to onaj isti glas” koji je “tu noć lupao na prozor” njihove kuće. Neke od okupljenih žena, poput Evice Radičanin, tada su saznale da se doslovno “svi Srbi iz Gline” nalaze u kotarskom zatvoru. Zatim se u podne 12. svibnja pred zatvorom ponovo okupila velika grupa žena, koje su donijele ručak i hranu, koju su predale ustašama. “Taj dan u podne” zatvorenici su zaista dobili hranu (…)
Hapšenja u Glini nastavljena su, pa je u popodnevnim satima 12. svibnja uhapšen još jedan broj Srba koji su se sakrili pred ustašama tijekom prethodne noći i jutra. (…)
Negdje oko 17 sati kotarski činovnik Mihovil Kovačević upozorio je bivšeg kotarskog predstojnika Milića da i dalje traju hapšenja te da bi mu bilo dobro da napusti hotel Kasinu i negdje se skloni. Kovačević mu je također rekao da je Rebok otišao u Zagreb, navodno da se raspita o hapšenju.
Aleksandar Živković: „Normalizacija“ ustaštva i otimanje imovine SPC
Tako je u sumrak Milić otišao kod gostioničara Ivice Ostarčevića u Karlovačku ulicu i, dok je s njim razgovarao, stigao je autobus iz Zagreba, jer mu je tu bila stanica, pa kad je ugledao Reboka, istrčao je van da ga pita “šta je to” u Glini. Začuđeni Rebok upitao ga je šta on još tu radi i rekao mu da, kako god zna, što prije “iz Gline nestane”. (…)
Masovno ubijanje u Prekopi završeno je “u zoru 13/V 1941.”. Kad su Erent i ostali seljaci zatrpavali “posljednju jamu i to najveću”, čuli su kako je iz ove jame jedan čovjek vikao “što radite ljudi, ne dao vam Bog, što će moje petoro djece”
Kada su Nikola Vidaković i ustaški organizatori procijenili da su uhapšeni “svi Srbi Glinjani” koji su prethodne noći i tijekom dana zatečeni u svojim kućama i stanovima, uvečer 12. svibnja donesena je odluka da se organizira i otpočne njihov transport od kotarskog zatvora u Glini do mjesta likvidacije u Prekopi. (…)
Oko 21 sat pred zgradu Kotarskog suda počeli su dolaziti “kamioni pokriveni sa ceradama” u koje su ustaše počeli ukrcavati uhapšene među kojima se nalazio i Nikola Samardžija: “Navečer oko 9 sati ja sam opazio da dolaze kamioni i redaju se pred zgradom suda gdje smo mi zatvoreni.
Vidjeo sam također da se oko istih kamiona nešto radi ali nisam znao što dok i sam nisam došao na lice mjesta. Malo zatim došli su ustaše otvorili vrata na ćeliji i rekli da izlazimo. Poredali smo se dva po dva a poslije jedan po jedan smo izlazili i tom prilikom su nas opet saslušavali i tukli i vezali ruke na leđa. Tad sam ja stavio ruke tako kako bi ih poslije mogao bar malo pomicati i kako bi se oslobodio. Ja sam pomišljao na to da se moram spasiti.” (…)
Srbe su iz kamiona vadili ustaše Nikola Lipak zvani Čuklje i Ivan Šantek, koji su drugim ustašama dodavali po jednog Srbina, a ovi ih odvodili do jame držeći ih za vrat. Nadzor su vršili ustaša Janko Kihalić i trojica emigranata. Dovedene Srbe, kaže Erent, ustaše su ubijali na “način što je svaka žrtva morala najprije leći a zatim bi jedan od njih ispalio metak žrtvi u zatiljak”. Ovo masovno ubijanje vršio je glavni egzekutor, poručnik Ivica Šarić. (…)
Kako se radilo o velikoj grupi, ubijanje su vršili još “dvojica trojica” ustaša emigranata “na izmjence tako kad jednima dosadi onda su ubijanje vršili druga dvojica”. Ljude su iz kamiona dovodili “u grupama od 10-15 ljudi u svakoj grupi”.
Kad se jedan kamion isprazni, dođe drugi, jer su bila “2 kamiona” koja su “tu noć svaki oko 15 puta dovezli ljude”. Ubijene u jami slagao je Stjepan Šoštarić iz Hađera. Ustaša Marijan Horvat bio je “šofer” prvog kamiona “kojim su uhapšenici vođeni na stratište, to jest do jama kod kojih su ubijani”, dok je ustaša Stevo Kovačević bio “šofer” drugog kamiona koji je “odvozio Srbe Glinjane” u Prekopu. (…)
Srbi koji su se u Prekopi bunili bili su na “zvjerski način ubijani klanjem”. Na takav način ubijeni su Ilija Aćimović iz Gornjih Jama i bivši bilježnik jukinačke općine Janko Stojić iz Gline, “koga su posljednjeg iz njegove grupe od 18 ljudi ubili tako da su ga prvoga probili nožem, a kad su poubijali 17 ljudi iz njegove grupe, onda su njega onako izbodena dotukli”. U tom klanju i strijeljanju sudjelovao je i ustaša Cveto Babić iz Jukinca “ošamarivši” prije klanja Stojića, da bi ga poslije klanja zajedno s drugim ustašama bacio u jamu. (…)
Nakon što je u noći 11./12. svibnja uhapšena većina Srba u Glini, a zatim tijekom 12. svibnja i preostali u gradu, pronađen je još jedan broj Srba, koji su pohapšeni u noćnim satima 12. svibnja. Tako se krojač Pero Kuhar raspitivao za svoje kolege krojače Stanka Jakšića i Stevu Badrića, a kad je saznao da se njih dvojica kriju u svojim stanovima, denuncirao ih je Anki Korak, koja je to žurno prenijela svom mužu, ustaši Janku Koraku. (…)
Osim Srba koji su uhapšeni krajem 12., neki su uhapšeni i ranim jutarnjim satima 13. svibnja. Tako su “u utorak 13. V 1941. oko 1 sat” iza ponoći ustaša Mato Kalajdžić i stražar Milan Klobučar došli pred stan Bare Abramović i počeli da lupaju po vratima zahtijevajući da im smjesta otvori. Kako ona to nije htjela učiniti, počeli su da psuju i lupaju po vratima, koja su onda počeli da provaljuju, pa im je ona otvorila.
U stanu su našli njenog muža, koji je ležao u krevetu, i odmah ga prisilili da pođe s njima. Prilikom hapšenja su mu “stalno psovali ‘srbsku majku’ i udarali ga nekoliko puta”, nakon čega su ga odveli. Zatim su “oko 2 sata” ustaša Pavao Kalajdžić i stražar Milan Klobučar došli u kuću Kate Šarac i odmah na nju počeli vikati i pitati gdje joj je muž i pretraživati kuću, iako je pekar Petar Šarac već bio uhapšen i odveden dan ranije. (…)
Masovno ubijanje u Prekopi završeno je “u zoru 13/V 1941.”. Kad su Erent i ostali seljaci zatrpavali “posljednju jamu i to najveću”, čuli su kako je iz ove jame jedan čovjek vikao “što radite ljudi, ne dao vam Bog, što će moje petoro djece”. Na njegovo zapomaganje došao je Nikola Vidaković, skočio u jamu i dotukao ga iz pištolja.
Iako je 14. svibnja nadbiskup Stepinac poslao protestno pismo poglavniku Anti Paveliću “da su ustaše u Glini poubijali 260 Srba”, u javnosti nije ništa rekao, niti je javno protestirao. Unatoč tomu, pojedini Stepinčevi apologeti, hagiografi i biografi ističu njegovo suprotstavljanje ustaškim zločinima, često uzimajući upravo ovaj primjer Gline.
Od relativizacije i normalizacije prema rehabilitaciji NDH i ustaštva
Čovjek kojeg je Vidaković ubio bio je mlinar iz Drenovca Petar Pločić, koji se prethodnih dana očito zatekao u Glini. Pobijeni Srbi iz Gline i glinske okolice, koji su bili slagani “u jamama”, posuti su “živim krečom u prahu koji je dovožen na volovskim kolima iz Gline istu veče kada je počelo ubijanje”. Ovaj prijevoz kolima organizirao je ustaša Božidar Penko, koji je “dovozio kreč za žrtve”. (…)
Spletom okolnosti, u ranu zoru 13. svibnja grupa od dvadesetak uhapšenih Srba još se uvijek nalazila na tavanu glinske bolnice, čekajući kamion koji će ih prevesti u kotarski zatvor, kako im je bilo rečeno. Međutim, umjesto kamiona, stigla je naredba da se u koloni, vezani dva po dva, sprovedu iz bolnice u zatvor (sprovodio ih je kroz Karlovačku i glavnu ulicu do zatvora stražar Stevo Kreštalica, a dočekao ključar Avedić).
Kad su ušli u dvorište zatvora, vidjeli su “dva ili tri puškomitraljeza postavljena bez ikakove posade”. Prilikom ulasku u zatvor odvezani su, ali je svakog uhapšenika ustaša Pajo Kreštalica udario kundakom u leđa, tako da su padali i posrtali ulazeći u veliku ćeliju.
Kad se razdanilo, na podu ćelije ugledali su razne papire, među kojima i lični dokumenti pojedinih Glinjana. Tako je Čučković “odmah uočio legitimaciju glinskog popa Opačića, Stanka Djakovića krojača i Pere Madžarca sudskog činovnika”, ne znajući o čemu se radi ni što se u međuvremenu dogodilo. Nedugo zatim primijetili su pred zatvorom veću grupu žena koje su donijele hranu “svojim ljudima”.
Među ovim ženama bila je i Bara Abramović, koja je “ujutro u 4 sata došla pred sud” i našla “mnogo žena koje su svojim ljudima donjele hranu, ali više nikoga nije bilo u zgradi”. Dragica Španović u dva je navrata nosila hranu svom mužu, međutim, kada je 13. svibnja ujutro došla i treći put, dobila je odgovor stražara Stjepana Mihaljevića, koji joj je, smiješeći se, rekao: “Ne treba njima više doručka, oni su svoje pojeli.” Nešto kasnije došla je i Vasilija Pjevac, koja je došla “u sudski zatvor”, gdje je našla vrata “širom otvorena”. Ona se po gradu raspitivala gdje su njeni sinovi, a građani su joj rekli da su “svi odvedeni ubijeni kod sela Prekope”. (…)
Iako su ustaške vlasti nastojale zataškati masakr Srba u Prekopi, vijest o masovnom ustaškom zločinu brzo se širila Glinom, a onda i okolnim selima. U poslijepodnevnim satima 13. svibnja, prije nego što će dva autobusa ustaša emigranata pod vodstvom poručnika Šarića krenuti u Zagreb, “nastala je u Glini nekakova zbrka”.
Tada su žene iz Majskih Poljana pošle prema Prekopi “da vide što se je tamo dogodilo pa su ustaše pucale na njih dok se je u Glini proglasilo da su to četnici i da žene dižu ustanak i svi su se uhvatili oružja”, kaže Nada Ilić. “Tom prilikom vidjela sam dobro Rudolfa Radakovića, užara iz Gline, sa puškom, Josipa Osojnika i sinove, i dva sina od Šarka Milivoja i Pepe, svi su bili sa puškama i jurili su ulicama sa vikom i govorili da treba sve Srpkinje da se pobije.”
Žene iz Majskih Poljana kretale su se prema Prekopi, dok se iz Prekope pobjegli i ranjeni Nikola Samardžija već domogao Majskih Poljana, gdje su ga seljaci našli “u bašči Nikole Lončara”, u obližnjoj živici. (…)
Iako je 14. svibnja nadbiskup Stepinac poslao protestno pismo poglavniku Anti Paveliću “da su ustaše u Glini poubijali 260 Srba”, u javnosti nije ništa rekao, niti je javno protestirao. Unatoč tomu, pojedini Stepinčevi apologeti, hagiografi i biografi ističu njegovo suprotstavljanje ustaškim zločinima, često uzimajući upravo ovaj primjer Gline, pa stoga treba ponoviti da za ovo Stepinčevo pismo javnost nije znala.
Sasvim sigurno da su Stepincu od samog početka bili poznati prvi pojedinačni i masovni ustaški zločini nad Srbima u NDH, međutim, dopuštao je da se vijesti o njima šire zemljom bez da Crkva i Nadbiskupija zagrebačka podignu svoj utjecajni glas osude. Umjesto toga, Stepinac je negodovao tajno i bez ikakvog efekta, što će karakterizirati njegov način suprotstavljanja zločinima i u narednom periodu. (…)
Nakon masovnog ubojstva u Prekopi uslijedila je masovna otimačina i pljačka srpske imovine u Glini. Već sutradan, 14. svibnja 1941., odlukom lokalnih ustaških vlasti u sve trgovine i obrtničke radnje ubijenih postavljeni su ustaški povjerenici. (…)
Tako je nakon masovnog ustaškog zločina u Prekopi već u svibnju 1941. oduzeta gotovo cjelokupna imovina ubijenih Srba iz Gline, a prije donošenja bilo kakvih zakona ili zakonskih odredbi iz područja imovinsko-pravnih odnosa koji bi legalizirali ovu otimačinu i pljačku. Obezglavljene srpske porodice već tada, najčešće iz straha za vlastite živote i živote svoje djece, odlaze iz Gline na njemačko okupaciono područje u Srbiju, najčešće u Beograd, “dobrovoljno” rasprodajući ili ostavljajući svu svoju imovinu lokalnim ustaškim vlastima. (…)
Nakon masakra u Prekopi ustaše su počeli koristiti tjedni sajam u Glini kao priliku za nova hapšenja srpskog stanovništva glinskog kotara. Tako su “svake srijede” dočekivali “narod” na željezničkom kolodvoru, “pa su tako odvodili Srbe, koje su kasnije ubijali iza Viduševca, prema Bučici”.
Ova ubijanja spominje i njemačka Služba sigurnosti SS-a (Sicherheitsdienst des Reichsführers SS), koja je u svom izvještaju opisala situaciju nakon masakra u Prekopi 13. svibnja: “Tri dana kasnije, uoči pazarnog dana u Glini, iz Zagreba su u Glinu stigli dva ustaška emigranta i dva detektiva i uhapsili 56 trgovaca koji su došli da kupuju stoku. Trgovci su takođe ubijeni u šumi Kihalci i zakopani. Govori se da su ubijeni samo zato da bi im oteli znatne sume novca.”
Osamnaestog svibnja 1941. uslijedilo je “prvo veliko razočarenje i šok za nacionalne hrvatske osjećaje”, kada je Pavelić s Musolinijem potpisao Rimske ugovore o razgraničenju Italije i NDH. “Rimskim ugovorima Pavelić i ustaše platili su fašističkoj Italiji dugogodišnje prijateljstvo.”
Izvor: Portal Novosti
