Pišem iz srca Crne Gore, iz Nikšića grada, o Kosovu i Metohiji. Pišem iz srca o duši.
Kosovo i Metohija su biće našeg naroda, kolijevka pravoslavlja i mjesto odakle smo mi Srbi potekli i kojem bi trebalo stalno da se vraćamo. Od malena se u mojoj porodici pričalo o Kosovu i Metohiji, vaspitavan sam i učen da je to moj duhovni centar.
Srećan sam što su me roditelji tako učili i vaspitavali, ali ponekad mi se čini da možda za to nije ni bilo potrebe. Kao da sam i prije rođenja imao taj osjećaj. Kosovo i Metohiju osjećam kao dio sebe, taj je osjećaj iskren i čist iz srca, roditeljske riječi i vaspitanje samo su ga nadogradili. Lako je nama koji smo se rodili sa tim osjećanjem. Ali zbog onih ljudi koji ne prate svoje osjećaje, koji ne žive iskreno i koji prodaju svoju dušu, moramo čuvati istinu o Kosovu. Ali ne zamjeram im, ne može svako biti Srbin.
Prošle godine u Crnoj Gori opet smo svjedočili koliko je Kosovo neprolazna, vječna tema u našem narodu. U mojoj domovini, najljepšoj zemlji – Crnoj Gori, mjesecima je narod organizovao litije za odbranu svetinja. Nijedna litija nije počela a da se nije osjetio duh Kosova, da se nisu pjevale pjesme o Kosovu i nijedna se nije završila bez pomena o Kosovu. Kosovo je temelj naše vjere i narodnosti, a litije su bile krov te naše vjere. Kuća se gradi od temelja. Da nemamo duh Kosova u sebi ne bi bilo ni veličanstvenih litija koje su pokazale slogu, veličinu i hrabrost naroda.
Narod na Kosovu nije sam i ostavljen, iako to političari predstavljaju tako. Želim da narod koji bude čitao ovo zna da nije sam i da ima nas spartanskih Srba koji nijesmo izdali niti ćemo ikad izdati.
Ponosan sam na srpski narod koji živi na Kosovu i Metohiji, smatram ga svetim narodom jer živi na svetom mjestu. I tamo čuva naše svetinje. Da bi se jedan narod uništio, treba mu uništiti pismo i kulturu, baš tako pokušavaju da unište srpski pravoslavni narod i zato su baš napali gdje najviše boli, u srce svakog vjernika, napali su nam Kosovo i Metohiju. Treba da znaju da su dirnuli u osinjak i da su Srbi ponosan narod, pogotovo mi spartanski Srbi, koji idemo stazom svetog Petra Cetinjskog, blagopočivšeg mitropolita Amfilohija Radovića i novog mitropolita Joanikija Mićovića, koji duhom i izgledom pokazuje kakvi smo mi Crnogorci, spartanski Srbi.
Dok pišem ove redove, suze mi kreću, znam da se osjećate ostavljeno i izdato, znam da živite u strahu, ali isto tako želim da probudite svijest da nijeste sami i da dok je god ijednog Srbina i dok god je ijednog našeg manastira Kosovo i Metohija će biti srpsko, pravoslavno i nikada neće postojati granica.
Ne želim da mi Amerikanci, Britanci, Francuzi i ostali NATO pametnjakovići pričaju o mojoj istoriji i da me uče čije je Kosovo i Metohija. Ako nije naše zašto nam ga otimaju?
Želim da svako ko pročita ovaj tekst, vjeruje u ovo što pišem, da mišljenje koje sam iznio ovim tekstom dijeli omladina Crne Gore i da znaju da ćemo se još ćerati.
DOGODINE U PRIZRENU!
Ivan Ćorović, 23 godine
student Mašinskog fakulteta UCG
