Piše: Sanja Tomović
Duboko u Rovcima, u velikoj kraškoj udolini po kojoj je i dobilo ime, smjestilo se Velje Duboko, selo okruženo planinama, prostranim livadama i šumama koje ostavljaju bez daha. Priroda je ovdje gotovo netaknuta, vazduh čist, a tišinu prekida zvuk stoke i vjetar koji silazi niz planinske padine. Danas je teško zamisliti da se u toj ljepoti nekada živjelo bez puteva, vode u kućama, mehanizacije i gotovo bez ičega osim rada i upornosti. O tome kako je izgledao život u Veljem Dubokom za Portal RTCG govorio je devedesetogodišnji Mitar Drašković, čovjek koji je gotovo cio vijek proveo između rodnog sela i rada, ali mu se uvijek vraćao.
Prisjećajući se djetinjstva, kaže da se nekada oskudijevalo u svemu osim u volji za životom. Do Podgorice se pješačko četiri sata u jednom pravcu, voda se nosila kilometrima od izvora, u kući nije bilo kreveta već se spavalo na podu, a ono što se proizvede bilo je i hrana i odjeća. „Imam devedeset godina. Život je ovdje oduvijek bio težak. Nismo imali ni puteve, ni odjeću, ni hrane. Leđa su nam bila glavno prevozno sredstvo. Što si stvorio svojim rukama to si jeo i oblačio. Tako se živjelo“, kaže on.
Foto: RTCG
Na selu nije bilo zapuštene njive. Sve se radilo ručno, kosilo se kosom, oralo uz pomoć volova i konja plugom, žene su prele, plele i tkale, a svako domaćinstvo živjelo je od zemlje i stoke. „Od stočarstva i poljoprivrede se živjelo. Držali smo krave, konje i ovce, ljeti izdizali u planinu, a zime provodili na selu. Zime su bile jake. Snijeg je znao napadati i do tri metra visine. Danas je sve lakše, ali čini mi se da je nekako narod nezadovoljan.
Posle vojske koja je trajala dvije godine, i bila obaveza prema domovini, zaposlio se u pekari u Nikšiću, gdje je zaradio prvu platu u svojoj porodici. Bilo ih je tada devetoro u kući od dvije sobice. Radio je potom u preduzeću „Radoje Dakić“, a penziju dočekao kao domar u školi u Veljem Dubokom. Ta škola, stara gotovo vijek, danas je zatvorena.
Iako je obišao gotovo cijelu nekadašnju Jugoslaviju, kaže da bi, kada bi mogao da bira, opet bi izabrao isti život. „Ne bih ništa mijenjao. Recept dugovječnosti je rad, što manje sjekirancije i brige, pošteno da se živi, da se drži data riječ, i da čovjek bude koristan član društva. Meni više ništa ne treba osim da mi je porodica zdrava“, kaže Drašković. Najviše ga boli što selo ostaje bez ljudi. Nekada je u Veljem Dubokom bilo više od četrdeset domaćinstava, a danas tek desetak stanovnika.
Foto: RTCG
„Ima mnogo praznih kuća. Ne valja zapustiti ognjište. Zemlja je plodna i ovdje može lijepo da se živi, samo treba stvoriti uslove. Mladi odlaze tamo gdje im je lakše i to razumijem, ali ne treba da zaborave odakle su pošli“, poručuje on. Rat je zapamtio kao dječak, i danas u njemu budi strah. „Rat nikome nije donio dobro. Kad vidim gladnu djeci i prognane, samo pomislim ne daj Bože da se to ikada ponovi“, poručuje Drašković.
Prije sedam godina ostao je bez supruge, sa kojom je proveo više od pedeset godina. Danas živi sa sinom i snahom, raduje se unucima, i koliko god ga zdravlje služi, još ponešto pokosio ručno, jer ga rad, kaže održava. Na kraju razgovora imao je samo jednu želju. „Poručio bih mladima da ne zaboravljaju svoja ognjišta i svoje stare. Starost je sama po sebi teška, a još teža kad je čovjek provodi sam. Ja imam sreću da živim sa sinom i snahom koji brinu o meni, ali mnogi tu sreću nemaju. Kad se sjetim mog životnog puta iako je bio dug i još traje, čini mi se kao da je sve bilo juče. Život brzo prođe. Zato ga treba živjeti pošteno, radovati se dok si mlad i čuvati porodicu i zdravlje. To je najveće bogatstvo“, zaključio je Drašković.
Velje Duboko je danas tiho više nego ikada. Mnoga ognjišta su zapuštena, školsko zvono odavno ne zvoni, a dvorišta su ostala bez dječije graje. Ipak, dok u tom moračkom selu žive ljudi poput Mitra, koji pamte vrijeme kada se život stvarao vlastitim rukama, Velje Duboko nije samo selo na karti. Ono ostaje kao uspomena koja nas sjeća da se najveće vrijednosti ne nasleđuju, već čuvaju radom, poštenjem i sjećanjem na one koji su ih stvarali.
Foto: RTCG
Izvor: RTCG
