Piše: Marko Kentera
Neke nepravde traju duže od života a u totalitarnim režimima kakav je bio naš čak duže od nekoliko generacija. Lično svjedočim da ima rana koje ne zarastaju ni osamdeset godina jer su u njima zakopane ne samo kosti jedne dobrote, nego i cijela savjest mog rodnog grada. Upravo je takva rana vezana za zadužbinu ili ako hoćete zakladu Toma i Stane Luketić.
Daleke 1927. godine Tomo Luketić je odlučio da svu svoju imovinu, više od četrdeset hiljada kvadrata u srcu Budve, ostavi za obrazovanje djece Paštrovića i Budve. Uskoro ćemo slaviti 100 godina od tog čina dobrote kao što ove godine vlast u Budvi „proslavlja“ 80 godina od najveće otimačine.
Tomova dobrota je bila svojevrsni zavjet svim Budvanima. Čovjek koji je mogao da zida sebi palate i kupuje nove kuće odlučio je da sazida budućnost djece koja će se tek roditi, tuđe djece. Takve odluke ne donose ljudi koji su se tada zvali bogataši a danas ih zovemo tajkuni. To mogu da urade ljudi velikog srca i duboke vjere u čovjeka.
1945. godine, kada je nova totalitarna vlast umarširala pod zastavom revolucije, zavjet Luketića je prvo pogazila. Oduzeta je imovina, zadužbina bukvalno opljačkana, volja umrlog zaboravljena. To je vrijeme začetka velikih pljački naroda prema kojima današnji Pink Panteri izgledaju kao mala djeca. Sve je ušlo u mračni bilans nacionalizacije, kao da se pravda i ljubav prema omladini mogu graditi na otetom. Budva, grad kamena i najljepših plaža, je odćutala.
Ćuti, nažalost i danas.
Nerijetko pomislim da decenijama plaćamo visoku cijenu te nepravde drastičnim propadanjem grada u kome živimo i da se sve ovo neće završiti dok god se nepravda prema Tomu i Stani Luketić ne ispravi.
Deset godina sam sjedio u upravnom odboru fondacije – Zaklada Toma Mirova Luketića i njegove žene Stane za obrazovanje djece Paštrovića i Budve. Znam svaku „ciglu“ tog testamenta, svaku muku nasljednika, znam i kako se ćuti kad treba govoriti. Imao sam čast da se borim, „rame uz rame“ sa Miroslavom Luketićem, da se makar dio imovine vrati, da se ispuni bar dio volje čovjeka koji je svom gradu ostavio bogatstvo a zauzvrat dobio zaborav. Svaka inicijativa nailazila je na zid, ne od kamena, nego od namjerne opstrukcije, administrativne nezainteresovanosti i političkog spletkarenja. Da budem jasan – zaklada se borila i bori se za vraćanje imovine u fondaciju, kako bi se ispunio testament Toma Luketića a ne u neke privatne ruke. Nažalost živimo u čudnom svijetu i vremenu gdje privatne fondacije moraju da se bore protiv otuđenih gradskih vlasti da bi se ostvarivale plemenite i humane ideje.
Vlast u Budvi se promijenila kozmetički mnogo puta, „oslobodioci“ su na vlast došli još 2017.godine, ali se odnos prema zadužbini nije promijenio. Svaka nova vlast naslijedila je isti grijeh i isti komfor ćutanja i blokiranja namjere da se nepravda ispravi. Oni koji danas drže poluge moći mogli su da učine ono što njihovi prethodnici nisu. DPS je čak to morao jer je naslednik partije koja je otela imovinu. Mogli su da makar imenom osnovne škole, malim muzejom, vraćenim parčetom zemlje, kažu „hvala“. Nisu. Sadašnja opozicija na lokalu je, u međuvremenu, naučila da su bojkot i ćutanje najbezbolniji oblik izdaje. Svi zajedno, vlast i opozicija, nastavljaju da žive „nad grobom“ jedne plemenite ideje, kao da se ništa nije dogodilo. Sramota im ne smeta.
Zadužbina Toma i Stane Luketić nije samo pravna stvar. Ona je, mislim, prije svega moralno pitanje Budve. Ako ne umijemo da poštujemo one koji su davali, kako ćemo naučiti da dajemo mi? Kako da svoju djecu tome naučimo? Ako je nepravda nad dobrotvorom moguća, ko je onda siguran pred državom koja zaboravlja? U Budvi se godinama grade hoteli gdje su nekad bila polja Luketića. Na staklima tih novih zgrada ogledaju se samo naši porazi. Mi smo grad koji je imao dobrotvora i koji ga je bukvalno opljačkao i onda ga zatrpao da bude zaboravljen.
Grad koji je imao šansu da se iskupi je grad koji se svaki put jeftino prodao za ćutanje. To je najveća sramota današnje Budve i nove platforma koalicije koju čine DPS – SDP i grupa građana Budva naš grad. Nije to samo zaborav prošlosti, već svjesno potiskivanje moralne obaveze. Nova vlast ponaša se kao da je Luketić bio tuđin, a ne čovjek koji je Budvi ostavio pola njenog srca. Godinama gledam, i privatno i iz zadužbine Luketića, kao njen član, kako se iste ruke potpisuju na novim planovima, na novim zidinama, a ni jedna od njih ne podigne pero da napiše riječ „pravda“ i riječi „ispravljanje nepravde“.
Gradske komisije imaju vremena za nagrade, protokole i putovanja, ali ne i za obnovu jedne zakopane zadužbine. Iza fraza o „razvoju grada“ i „modernim projektima“ koje svakodnevno slušamo od nove vlasti krije se gola istina da ne postoji volja da se ispuni testament dobrotvora jer u društvu bez stida zavjet je smetnja. Kada vlast izgubi sposobnost da čuje glas dobrote, postaje samo uprava nad prazninom kao što danas gradska vlast u Budvi jeste. Imaju novca za Pejovića, Breskvice i Bobice ali nemaju da vrste dug porodici Luketić.
Zato danas Budva ima sve – i more, i svjetla, i turiste, i novac ali svoju dušu nikako da nađe. Tomo i Stane su joj je poklonili dušu a vlast je, osamdeset godina kasnije, još drži pod ključem. Možda ćemo jednog dana imati snage da kažemo istinu da nepravda traje dok se ne ispravi, a ne dok se ne zaboravi. Možda će neko novo dijete, koje dobije skromnu stipendiju sa imenom plemenitih Luketića, jednom pitati – ko su oni bili? Tada će neko morati da odgovori da su to bili ljudi koji su voljeli svoj grad više nego što je grad ikada volio njih i nego što je ijedna buduća vlast voljela svoj grad.
Do tada, zadužbina ćuti. A s njom i Budva.
Izvor: IN4S
