Piše: Branko Milanović
U privredi koja stagnira, opseg dobara koja su dostupna besplatno i u neograničenim količinama, kao i broj poslova koji se obavljaju besplatno, može biti veoma veliki. Mogli bismo u tom slučaju imati utopiju od 99 odsto, ali ne i potpunu, stopostotnu utopiju. U privredi koja raste, međutim, utopija postaje mnogo manje dostižna. Što brže rastemo, to više stvaramo novih dobara koja su u početku nužno oskudna, pa se time od utopije ponovo udaljavamo. Ekonomski napredak nas iz dana u dan čini bogatijima, ali nas ostavlja podjednako nezadovoljnima. Potpuna sreća moguća je samo u stanju mirovanja.
Moj dobar prijatelj i koautor Lejf Venar, u svom prvom tvitu na mreži, upitao je sledeće: „Prijatelji, evo jednog utopijskog pitanja. Zamislite najbolji mogući svet, ali tako da ljudska priroda ostane nepromenjena. Da li u tom svetu postoji novac?“ Pošto sinoć nisam mogao da spavam, odlučio sam da malo razmislim o tome.
Počnimo od novca. Koja je njegova osnovna funkcija? Da koordiniše planove pojedinaca i kompanija i da usmerava resurse u „pravom“ smeru. Kada odem u „Starbaks“ da kupim kafu i imam novac da je platim, znam da će postojati osoba spremna da mi tu kafu skuva, kao i kompanije koje isporučuju zrna kafe, i svi oni očekuju da će od mene za svoj rad dobiti novac. Tako novac omogućava da svoje planove uskladimo – počev od uzgajivača kafe pa sve do krajnjeg potrošača.
Ali ako u Utopiji novca nema, ko će onda obavljati tu koordinaciju? Pre nego što odgovorimo na to pitanje, vratimo se korak unazad i pogledajmo šta je to uopšte Utopija. Poslužiću se Marksovom definicijom iz „Kritike Gotskog programa“: komunizam je stanje u kome „kad sa svestranim razvitkom pojedinaca porastu i proizvodne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije – tek tada će biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: ‘Svako prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!’“ Utopija je, dakle, stanje u kome dobra i usluge postoje u neograničenom izobilju, u kome nema oskudice, i u kome svako može uzeti onoliko koliko želi.
Neki će me ovde odmah prekinuti i reći: to se nikada neće dogoditi. Ali ne treba žuriti s takvim zaključkom. Pogledajmo samo šta se dešava kada uđem u lokalni „Starbaks“: već tu, na neki način, zakoračujem na „obalu Utopije“. Tamo mogu besplatno dobiti neograničene količine vode, kockica leda, čaša za vodu, papirnih salveta, meda ili mleka. Sve je izloženo tako da mušterije – pa čak i oni koji nisu mušterije već samo svrate – mogu uzimati koliko žele.
Postoje i druga dobra koja su tokom naših života gotovo ušla u rog izobilja: voda, struja. Kada treba da napunim laptop, mogu računati na besplatnu struju u gotovo svakoj prodavnici, vozu ili na aerodromu. Tu su i muzeji ili koncerti na otvorenom u kojima ljudi uživaju besplatno, mada je tu situacija nešto drugačija jer ih je neko drugi platio. Ali pominjem ih ovde jer će nam kasnije poslužiti kao primer.
Dakle, čini mi se da već sada postoji ograničen, ali rastući broj dobara i usluga čiji je granični trošak proizvodnje toliko nizak da su praktično besplatni. (Prosečan trošak proizvodnje nije nula, ali iz ugla pojedinačnog potrošača ta dobra deluju kao da jesu besplatna.) Pogledajmo sada ponašanje ljudi. Da li ljudi ulaze u „Starbaks“ i pune džepove besplatnim salvetama ili grabe kockice leda? Ne. Da li svakog dana idu na besplatne koncerte na otvorenom i tuku se za mesto? Ne. Kada znate da će takva dobra biti obilna i besplatna, ne pravite nerazumne zalihe niti se otimate za njih. Znate da će biti tu kada vam zatrebaju.
Do sada smo, čini mi se, došli do dva važna zaključka: postoje dobra koja spadaju u kategoriju „utopijskih dobara“, a ponašanje ljudi prema tim dobrima ne uključuje gomilanje, besmisleno uništavanje ili rasipništvo.
Možemo li zamisliti da će, s ekonomskim napretkom, sve više dobara postepeno postajati „utopijska dobra“? Mislim da možemo. Pre četrdeset ili pedeset godina, recimo, morali ste da platite čak i najmanji komad papira ili papirnu salvetu, dok ih danas dobijate besplatno. (I dalje postoji razlika između Amerike i Evrope: u evropskim „Starbaksima“ teže je doći do besplatnih salveta.) Nekada ste čak i čašu vode u gostionici pored prašnjavog druma morali da platite. Danas više ne.
Branko Milanović: Da li je Andropov mogao da postane sovjetski Deng
Možda će jednog dana biti sasvim normalno da uđemo u „Starbaks“ i dobijemo koliko god kafe poželimo besplatno, uz prećutno očekivanje da ćemo kupiti neki drugi, novi i pomodni proizvod. A kada se to dogodi, kafa će se pridružiti papirnim salvetama i kockicama leda na spisku naših „utopijskih dobara“. Taj spisak će se, dakle, vremenom širiti.
Zamislimo sada da tu liniju razvoja produžimo mnogo godina unapred i pretpostavimo da veliki broj dobara koja danas koristimo vremenom postane „utopijski“. Ali ko će ih proizvoditi? Zar ljudi neće morati da dobijaju nekakve kupone nalik novcu, koji pokazuju koliko su sati radili i koji im onda daju pravo na dobra i usluge?
Međutim, to nema mnogo smisla, jer će sva dobra, u bilo kojoj količini, biti dostupna svima besplatno, pa ćete, imali kupon ili ne, moći da uzmete koliko želite. To onda znači da rad mora postati potpuno dobrovoljan i slobodan, bez ikakve „plate“. Ni to nije nemoguće zamisliti. Ovaj blog, recimo, pišem besplatno. Naravno, nadam se da ću time poboljšati svoju reputaciju (ili je potpuno upropastiti), ali za ovo pisanje neću dobiti nijedno konkretno dobro niti uslugu. I vi ovo čitate zato što vas zanima, a ne zbog novca.
Mnoge aktivnosti mogu se obavljati besplatno, jednostavno zato što ljudi uživaju u njima. Mnoge druge, dosadne, monotone ili teške poslove koje danas rade ljudi preuzeće roboti. Upravljanje robotima zahtevaće minimalan rad – možda samo pisanje softverskog koda koji im govori kako da izvršavaju određene zadatke. Uveren sam da će se hiljade pametnih mladih ljudi nadmetati da to rade besplatno.
Kada odem u restoran, ko će mi pripremiti hranu ili me uslužiti? Delom roboti, a delom ljudi koji jednostavno vole da budu kuvari ili uživaju u tome da pruže dobru uslugu. U stvari, kvalitet nekih dobara i usluga mogao bi čak biti i veći nego danas, upravo zato što ljudi bolje rade ono što vole nego ono što rade samo zato što su za to plaćeni.
Ali tu, čini mi se, nailazimo na prvi problem. Uvek će postojati bolji i lošiji restorani, jednostavno zato što kuvari neće biti podjednako dobri. Međutim, pošto će cena u svakom restoranu biti ista – nula – neće postojati nikakav mehanizam koji bi raspoređivao goste između boljih i lošijih restorana, osim redova čekanja. Tako će se pojavljivati nestašice određenih dobara i usluga. A te nestašice će se, kao u centralizovanoj planskoj ekonomiji, „rešavati“ – čekanjem u redu.
Drugi problem javlja se na nivou poslova. Možda bismo 90 odsto poslova mogli da prepustimo robotima, još 9 odsto ljudima koji jednostavno vole da rade te poslove, ali će uvek postojati onaj preostali jedan procenat – teški poslovi, poslovi koji se obavljaju u neprijatnim uslovima i koje nije moguće mehanizovati – za koje će biti veoma teško naći ljude.
Zato ćemo onima koji takve poslove obavljaju ipak morati nešto da ponudimo; moraćemo nekako da ih motivišemo da rade. Ali kako ih privući ako je sve ionako besplatno? Tako bi se novac, pod vidom nekakvih posebnih kupona, ponovo pojavio. Možda bismo tim savremenim stahanovcima mogli da dajemo kupone koji bi im omogućavali da preskoče red u restoranima. Možda nešto drugo. Ali šta god da smislimo, mehanizam raspodele – koji je suštinski povezan s novcem – vratio bi se bar u tom delu sistema.
Na kraju, tu je i pitanje tehnološkog napretka. Ako bismo pretpostavili da je tehnološki razvoj stao, onda bi ideja utopije bez novca, bar u teoriji, bila gotovo zamisliva. Ali ako se tehnološki napredak nastavi, ako ljudi nastave da iz radoznalosti – a ne zbog materijalne koristi – izmišljaju nove stvari, onda će ta nova dobra, koja su u početku uvek oskudna, morati nekako da se raspoređuju. A da bi se raspoređivala, biće nam potreban novac ili nešto nalik novcu.
U privredi koja stagnira, opseg dobara koja su dostupna besplatno i u neograničenim količinama, kao i broj poslova koji se obavljaju besplatno, može biti veoma veliki. Mogli bismo imati utopiju od 99 odsto. Ali ne i potpunu, stopostotnu utopiju.
U privredi koja raste, međutim, utopija postaje mnogo manje dostižna. Što brže rastemo, to je više „utopijskih dobara“ i čini se da smo bliži Utopiji; ali istovremeno, što brže rastemo, to više stvaramo novih dobara koja su u početku nužno oskudna, pa se time od Utopije ponovo udaljavamo. Upravo se u tome, čini mi se, otkriva suština ekonomskog napretka koju je Lejf Venar svojim pitanjem dotakao: ekonomski napredak nas iz dana u dan čini bogatijima, ali nas ostavlja podjednako nezadovoljnima. Jer potpuna sreća moguća je samo u stanju mirovanja.
- Ovo je integralna verzija mog veb-eseja objavljenog u septembru 2015. Nedavno mi je, međutim, u razgovoru s prijateljem Ardžunom Džajadevim – koji je zajedno sa DŽ. V. Mejsonom upravo objavio knjigu „Against Money“– ovaj tekst ponovo pao na pamet, pa sam pomislio da vredi da ga još jednom podelim.
Izvor: RTS OKO
