Piše: Oliver Janković
Od eksperimentalnog skupa onih 13 zemalja koje su mogle doći u (Bog te video) Montevideo 1930., preko 16 ekipa koliko ih je učestvovalo na najvećem broju mundijala (na njih 11, od 1954. do 1978.), do 24 (od 1982 do 1994) i duplo više 48 (ove 2026), fudbalsko prvenstvo svijeta je tokom jednog vijeka uvećavalo svoj format, a srazmjerno njemu i svoj kulturno-politički uticaj. Danas je ova sportska manifestacija rame uz rame sa Olimpijskim igrama, a daleko ispred svih košarkaških, bejzbol, tenis, ragbi i borilačkih spektakularnih planetarnih priredbi. Neko se dobro potrudio, i očigledno uspio, da ovu manifestaciju dovede na nivo važnosti koja ulazi u nacije, porodice i lične egzistencijalne sreće i nesreće. Najbolji fudbaleri i timovi imaju medijsku prisutnost koja je ravna junacima najpoznatijih književnih i filmskih ostvarenja, a ishodi utakmica onu bitnost koja se ravna sa ishodima ratne istorije. Najnoviji primjer prebijanja političkih računa na sportskom terenu, između Engleske i Argentine jasno govori o takvoj vrsti percepcije ovih događaja.
Pred ovom ideološko-propagandnom lavinom fudbalskih mundijala, svijet se dijeli na one koji u svemu vide pagansko-manipulativnu zavjeru, koja pravi duhovnog kumira i njemu pripadajuće zaslijepljene poklonike širom svijeta, i one koji ne konstatuju tu medijsku prašinu, tražeći, još uvjek, viteške podvige ljudi, domašaje udruženih i požrtvovanih zajednica, i kroz sve to, naravno, projavu Božijih darova i Njegove milosti. Ima, sve manje, i onih ravnodušnih i nezainteresovanih.
Pošto je mišljenje ovih prvih dobrim dijelom artikulisao E. Bektaš, a mišljenje ravnodušnih je blizu nekakvom praznom skupu utisaka, ja ću, za kraj ove mundijalske sage Žurnala da ponudim jedan završni osvrt na viteško-takmičarske domete ovog nadmetanja.
(Nastaviće se….)
