Piše: Oliver Janković
Fudbal je kolektivna sportska umjetnost. Traži sjajne znalce i pojedince, štaviše pamti ih i slavi, ali samo i jedino kroz prizmu kolektivnih uspjeha. Nema tog Pelea, Maradone, Mesija ili Bekenbauera koji je postao slavan a da nije sebe ugradio u neku (ili više njih) kolektivnu pobjedu i uspjeh zajednice. Konačno, šta bi bio Piksi bez Zvezde ili kasnije Nagoje?
U proteklim godinama Piksi luta, tražeći kako da posloži nesumnjivi individualni kvalitet srpskih fudbalskih individualaca. Pred odlučujući meč sa Danskom jasno je da ofanzivna igra Srbije nije isto što i dva vrhunska špica u napadu. Dosadašnji tok EURO 2024 pokazao je da tandem Mitrović- Vlahović izgleda ubojito, strašno i ofanzivno samo na onoj grafici koja se na ekranu očita uoči meča. Kad utakmica počne postaje jasno da su njih dvojica odsječeni naprijed, i da njihova istovremena igra na terenu znači – jedan vezni ili krilni igrač manje u tranziciji.
Da ne bi bilo zabune, ne radi se niti o njihovim individualnim kvalitetima, ni o trenutnoj formi ni o međusobnom „uklapanju“. Radi se o njihovom doprinosu ekipi koja broji 11 igrača. A on je manji ako su obojica u igri istovremeno. To se manje vidi protiv Bugarske ili Crne Gore, ali protiv Engleske je bjelodano, i biće još vidljivije protiv Danske.
Nije li Novak Đoković najbolji teniser svih vremena? Nesumnjivo jeste. Ali kakav je u dubl-igri? Ispod prosjeka! Kohabitacija sa smo još jednim (a ne sa još 10) sličnim igračem ne ide mu od ruke. Nasuprot tome, vrhunski dubl igrači potpuno su anonimni među šampionima individualne igre. Dakle, ne radi se ni o znanju, ni o htijenju, nego o postavci igre koja kolektivnom sportu daje nešto sasvim drugo.
Srpski fudbalski navijači nadaju se da je Mister povezao ovu prostu sportsku jednačinu, i da će, poslije populističkih zalijetanja sa „dva Đokovića“ na protivnika, konačno jednog od njih zamijeniti nekim od tolikih „Zimonjića“ među orlovima, i iz trećeg pokušaja namjestiti niš(ans)ke parametre za prvi, pravi pogodak. Ajde da vidimo.
