Piše: Oliver Janković
Rekosmo prije neki dan da je Novak Đoković izraziti individualista koji se teško snalazi u dubl-igri itd…. ali je sinoć pokazao izraziti osjećaj za kolektivnu igru, došavši u Minhen da podrži „orlove“ pred odlučujući meč EURO 2024. Ali osim njegovog prisustva i velike moralne podrške, on nije mogao pomoći srpskim fudbalerima da dođu do željenog rezultata.
Igra Srbije na ovom prvenstvu spada u najružnija i najdekadentnija fudbalska izdanja ikada viđenja na zelenom terenu. Izuzev golmana i tri štopera (naročito Strahinje Pavlovića) ostatak ekipe nije pokazao ništa. Neću trošiti riječi oko lopte koja se u našem posjedu kreće isključivo ka našem golmanu; oko veznog reda koji ne može da poveže niti jedan pas, niti jedan presing, niti jednu duel igru i oko kvalitetnih napadača koji nikako da dođu u dodir sa loptom. Igra Srbije nije okrenuta protivničkom golu, a naši fudbaleri, svi od reda, imaju bar dva ili tri dodira sa loptom prije nego što je predaju saigraču. U odnosu na druge ekipe to djeluje previše sporo i neupotrebljivo.
Zvanična statistika sa sinoćnje utakmice kristalno govori da je golman Predrag Rajković igrač Srbije sa najviše tačnih pasova u reprezentaciji. Da nije za plakanje bilo bi za Riplija. Rade Bogdanović je u studiju RTS-a poslije utakmice insistirao na tome da posljednje tri godine, poslije čuvene utakmice u Lisabonu, nije napredovala taktički ni u pogledu vizije igre na terenu. Drugim riječima – Srbija u fudbalu nije dobro vođena.
Ako saberemo tri utakmice sa Mundijala iz Katara, sa ovim utakmicama u Njemačkoj, i ako to povežemo sa izdanjem u kvalifikacijama, grupa igrača koju je okupio i taktički organizovao Piksi Stojković ne može se nazvati reprezentacijom. Jer samo ime i pojam reprezentacije trebalo bi da pokazuje nešto najbolje. A mi, znajući da imamo kvalitetne igrače, ovakav niz takmičarskih utakmica možemo smatrati potpunim anti-fudbalskim izdanjem.
