Piše: Elis Bektaš
Ni najkretenastiji među navijačima Liverpula vjerovatno nisu željeli da ishod njihovog divljanja na Hejselu prije četrdeset godina bude smješten u četrdesetak mrtvačkih sanduka, niti su ti huligani bili jedini i isključivi vinovnici tragedije na briselskom stadionu. Agresivnim idiotima posao je znatno olakšan dugogodišnjim ignorisanjem pa čak i ohrabrivanjem divljaštva na stadionima te šlampavim policijskim radom.
Premda je krovna evropska fudbalska institucija promptno reagovala i drakonski kaznila engleske klubove i njihove navijače petogodišnjom zabranom učešća u evropskim kupovima, a Liverpul čak i šestogodišnjom zabranom, to nije bilo dovoljno da se huliganizam u Engleskoj suzbije, već se morala čekati naredna tragedija, ona na Hilsborou, koja je odnijela dva i po puta više ljudskih života od Hejselske.
Kretenizam kao kolektivni i društveni fenomen uglavnom nema dovoljnu razornu moć tamo gdje se društvo kao struktura protivi kretenizmu i ne doživljava ga kao prihvatljivu pojavu. Međutim, tamo gdje se kretenizam marginalnih socijalnih grupa udruži sa kretenizmom u upravnim tijelima i organima vlasti, posljedice su po pravilu stravične, čak i ako nije postojala želja za njima.
Za razliku od razbora koji preispituje sve, uključujući i samoga sebe, kretenizam čvrsto vjeruje u vlastitu opravdanost i nužnost a jer je kretenizam, dakle antipod razboru, nesposoban je da anticipira pa samim tim i da djeluje u razumnom smjeru. Upravo je kretenizam, kao kolektivni i društveni fenomen koji je u međuvremenu postao i politički i kapilarno prožeo strukture vlasti, temeljni problem postjugoslovenskih posttranzicijskih zajednica.
Subjekti poput Rame Isaka i Aleksandra Vulina udžbenički su egzemplari i paradigme političkog kretenizma integrisanog u činovničke strukture vlasti, ali spisak se s njima dvojicom nipošto ne iscrpljuje. Štaviše, odbljesci kretenizma sve češće se pronalaze i kod političara koji se inače percipiraju kao inteligentni. Mala je i ništavna utjeha koja se može pronaći u činjenici da su fenomenom političkog kretenizma obuzeta i znatno razvijenija društva, poput Sjedinjenih Američkih Država, u kojima je vlast prešla iz ruku jednog kretena u ruke drugog.
Politički kretenizam prepoznaje se po odsustvu odgovornosti prema bilo čemu izuzev prema vlastitim ideološkim konstruktima koji su po pravilu ujedno i ideološko ludilo, te po uvjerenju da djeluje na način koji je jedini moguć i ispravan. Zbog toga on društvo nužno uvodi u krizu, a počesto i u katastrofu, pri čemu takav ishod uopšte ne mora nužno biti izravna posljedica djelovanja političkog kretenizma. On, naime, obeznađuje društvo, obogaljuje njegove vrijednosne sisteme i urušava mu imunitet pa do krize ili čak katastrofe može doći iznenada i nekim slučajnim povodom.
Problem je što je u takvom razvoju događaja često veoma teško ili čak nemoguće precizno utvrditi genezu krize ili katastrofe i odgovornost za njihovo izbijanje, pa politički kreteni ostaju zaštićeni i uspijevaju saučesništvo za svoje zločinjenje podijeliti sa čitavim društvom. Što, uostalom, i nije nepravično jer je preduslov za bujanje političkog kretenizma prethodno bujanje kolektivnog društvenog a prevashodno navijačkog kretenizma, da bi potom ta dva kretenizma stupila u skladan i međusobno pothranjujući simbiotski odnos.
Najodvratnije u svemu tome jeste to što ljubavnički zagrljaj ta dva kretenizma na kraju uvijek skonča u kuknjavi i u optuživanju drugih ili čak čitavog svijeta za nanijetu nepravdu. A ta je nepravda čitavo vrijeme stanovala u – ogledalu.
