U periodu od 18. oktobra do 6. novembra kolega Jovica Pavlović i ja nalazimo se na studijskom boravku na Univerzitetu Makvori u Sidneju. Ovo nam je prvi boravak na ovom kontinentu i predstavlja krajnje zanimljivo iskustvo.
U državi koja je relativno donedavno imala najrestriktivnije uredbe i mere protiv kovida 19 više se ne opaža bilo šta što bi na to ukazivalo. U zemlju ulazite a da vas niko ne pita za vakcinacioni status, maske nisu obavezne nigde i uglavnom ih viđate kod kineskog stanovništva. Pri tome, brojke zaraženih nisu nešto dramatično niže nego pre godinu dana i u porastu su. Kod mnogih su prethodne dve godine ostavile ozbiljne traume, a zbog takve regulative mnogo se naših ljudi vratilo u Srbiju. Država je insistirala na velikom broju buster doza vakcinacije do mere da neki govore o religiji vakcinacije. Nevakcinisani ljudi koji bi oboleli vođeni su u posebne kampove napravljene u pustinji. Zanimljivo je da se izgradnja tih kampova nastavlja i dalje.
Sidnej sa oko pet miliona stanovnika čini oko petinu australijske populacije. Radi se o veoma lepom i uređenom gradu. Metro je ubedljivo najčistiji koji sam ikada video, a zaista je nemoguće videti i papirić na ulici. Ovde je proleće pa zelenilo i cveće bujaju na sve strane. Zaista se potvrđuje lepota prirode na ovom kontinentu, o čemu govore svi koji su ga posetili.
Zapanjujuće je koliko malo interesovanja ovde postoji za Evropu. Profesor Piter Morgan sa Univerziteta u Sidneju žali se da su evropske studije ovde već dugo u zapećku. Naime, Azija sa svojim različitim regionima, kao glavno mesto porekla emigracije u Australiju, izaziva daleko više interesovanja. Ovo se tek delimično promenilo usled rata u Ukrajini, pre svega zbog pominjanja opasnosti da Rusija posegne za nuklearnim oružanjem. To je, međutim, pojedine podstaklo da se prisete kako je na tlu Australije Britanija u periodu 1951–1957. izvela čak 12 nuklearnih proba, sa eksplozijama iznad zemlje. Vojnici su ubrzo posle eksplozije bez ikakve zaštite morali da idu da prikupljaju uzorke za analizu, a jedan vojni avion je dva puta proleteo kroz pečurku kako bi pokupio prašinu za ispitivanje.
Veoma velike rasprave ovde, slično kao u Evropi, izaziva pitanje imigracije. Australija je već dostigla 26 miliona stanovnika, i to trideset godina pre nego što je to bilo predviđeno. Posebno se u poslednjih nekoliko godina vidi značajan priliv stanovništva. Među imigracijom dominiraju Indijci, kojih već ima oko milion, i Kinezi s tek nešto manjim brojem. Stopa fertiliteta je pala ispod 1,8, što je više nego u Evropi, ali nedovoljno za obnovu populacije. Srednja godina života je tek malo ispod 40 i biznis-lobi zahteva dodatno useljavanje pre svega kvalifikovane radne snage kako bi privreda opstala na sadašnjem nivou. Dolazak ovako velikog broja Indijaca povezan je sa IT industrijom. Zanimljivo je da dolazi i veliki broj ljudi iz Britanije i, iz nekog razloga, iz Danske.
Ja sam smešten u lepom kraju Čatsvud, u kojem su belci manjina. Dominira bogatije kinesko i azijsko stanovništvo sa svojim prodavnicama, restoranima i kompletnom infrastrukturom. Ovako izmenjena struktura stanovništva najbolje se vidi na univerzitetu gde je, čini se, podjednaka zastupljenost različitih rasa, osim crne, koja se ovde ne može videti.
Grad je, naravno, prepun i turista, što dodatno pojačava utisak o modernom Vavilonu. Čuvena zgrada opere u zalivu najveća je turistička atrakcija, ali osim nje, ovde ima mnogo toga što privlači posetioce. Nekadašnja luka Darling pretvorena je u kombinaciju modernih stambenih i poslovnih kompleksa i na desetine restorana u kojima domaće stanovništvo i turisti uživaju u gastronomskoj ponudi iz čitavog sveta. Plave planine nalaze se na nekoliko sati vožnje od centra, ali sa atrakcijama kao što su Tri sestre ili vodopadi, predstavljaju nezaobilaznu destinaciju za one koji hoće da vide bar delić neverovatno lepe prirode na ovom kontinentu.
Kada se putuje po gradu, primećuje se da su razlike između pojedinih predgrađa daleko manje nego u Americi. Čak i u najsiromašnijim delovima, vidi se na primer dobra sportska infrastruktura, što i deci iz tih krajeva pruža mogućnost za bavljenje sportom i treniranje.
Za nas je ovde važan i položaj oko 100.000 Srba i njihovih potomaka. U Sidneju postoji čak osam srpskih crkava. U Crkvi Svetog Nikole u Blektaunu, ispred koje stoji velika bista Draže Mihailovića, susreli smo se s vladikom Siluanom i igumanom Hilandara Metodijem, koji je ovde u poseti. Susret s vrlo lepo organizovanom zajednicom imao sam i prilikom posebnog predavanja o problemima porodice, koje sam ovde održao. U pitanju je nekoliko talasa dolazaka našeg stanovništva, od kojih i dalje puno pažnje izazivaju oni koji su došli odmah posle Drugog svetskog rata. Tu su, naime, završili veliki delovi Dinarske divizije, a ovde se nalazi i grob đenerala Stevana M. Radovića, komandanta Nedićeve Srpske državne straže. I moderne generacije naših ljudi su snalažljive i uspešne, kako u biznisu, tako i u nauci i drugim segmentima. No, još jedan od razloga zbog kojih sve više njih razmišlja o povratku jeste ubrzano širenje LGBT naracije u obrazovanju, medijima i na svakom koraku, o čemu govore brojni uniseks toaleti.
Izvor: Miša Đurković/Naučni savetnik, Institut za Evropske studije/politika.rs