
Dana 28. oktobra 2023. godine Izrael je objavio da su njegove kopnene snage izvršile invaziju na Gazu sa ciljem da „eliminišu Hamas“.Dve nedelje kasnije, još uvek je previše rano da se zna ko će odneti prevagu u ovoj borbi.Ali ukoliko izraelska vojska planira da „eliminiše“ Hamas, kao što tvrdi, vojni analitičari su saglasni da će morati da se bori u tunelima. I dok izraelske snage imaju jasnu vojnu prednost nad zemljom, mišljenja stručnjaka su podeljena o vojnom preimućstvu ispod zemlje (videti ovde i ovde). U međuvremenu, podrška za rat u Izraelu je već sada značajno opala pre nego što su izraelske trupe kročile na teritoriju Gaze. Dok je 65 odsto Izraelaca podržavalo opsežnu kopnenu ofanzivu 19. oktobra, udeo je opao na 49 odsto nedelju dana kasnije. Danas, udeo onih koji podržavaju kopnenu invaziju je po svoj prilici još manji.
Iako još uvek ne znamo da li će izraelska javnost imati nerava za dugotrajni, smrtonosni rat ispod površine Gaze, poznata nam je dugotrajna izraelska istorija neuspešnih pokušaja da se iskoreni palestinsko nasilje.
Godine 1956. Izrael je takođe objavio svoju nameru da „iskoreni“ palestinske militante u Pojasu Gaze. Podsetimo se da je između 1949. i 1951. godine hiljade Palestinaca ušlo u Izrael, od kojih je ogromna većina bila nenaoružana, vraćajući se svojim kućama posle rata, što izbeglice često čine. Za Izraelce, Palestinci nisu bili izbeglice već „uljezi“ (infiltrators), i više od hiljadu nemoćnih Palestinaca je pobila izraelska vojska kada su pokušali da se vrate kući tokom prve dve godine nakon što su prestali oružani sukobi 1948. godine. Bez i najmanje iznenađenja, nasilje je izrodilo nasilje. Palestinski borci latili su se oružja i izveli su desetine napada narednih godina, tokom kojih su počinili mnogobrojne zločine. Aprila 1956. godine, palestinski militanti infiltrirali su se u Izrael iz Gaze i napali su sinagogu Šafrir, ubivši šestoro izraelske dece.
Očekivano, odgovor izraelske vojske je bio brutalan i nesrazmeran. Između 1949. i 1956. godine, izraelske snage ubile su negde između 2700 i 5000 Palestinaca. Velika većina žrtava bilo je nenaoružano, ali to nije bilo dovoljno da zaustavi prekogranične napade. Do 1956. godine, izraelska vojska je sebi postavila cilj da iskoreni palestinski militantni otpor koji je poticao iz Gaze. Ona je izvršila invaziju na Gazu i okupirala je Pojas tokom šest meseci, od oktobra 1956. godine do marta 1957. godine. Izraelske snage ubile su hiljade palestinskih boraca i pogubile su stotine.
Dana 3. novembra 1956. izraelske snage su ušle u Kan Junis. Ovde navodimo jedan izveštaj o ovom incidentu: „Izvršena su dva masakra civila koji su tom prilikom zatočeni, jednih na središnjem trgu Kan Junisa, streljanjem mitraljeskom vatrom žrtava koje su bile postrojene duž zida starog osmanskog karavansaraja, i drugih u izbegličkom kampu, gde su žrtve takođe bile streljanje. Leševi su ostavljeni da stoje satima, ponekad i preko noći, pre nego što je porodicama bilo dozvoljeno da preuzmu tela. UNRVA je kasnije sačinila popis „verodostojnih“ imena 275 ljudi koji su bili pogubljeni 3. novembra 1956. uključujući među njima i 140 izbeglica. Palestinski izvori beleže 415 ubijenih i pedeset sedam nestalih“. Dok je izraelska vojska u stvari uspela da zaustavi ispade iz Gaze, ona je jednostavno potisnula palestinske militante prema Zapadnoj Obali gde su borci izveli otprilike sedamnaest napada tokom naredne tri godine. Pokolj u Kan Junisu traumatično je delovao na generaciju dece. Jedan osmogodišnji dečak koji je preživeo masakr bio je Abdel Aziz al-Rantisi. Nekoliko decenija kasnije on će postati suosnivač Hamasa.
Ali mnogo pre nego što se pojavio Hamas postojao je neposredniji izazov. Nakon primirja koje je postignuto u Gazi, Egipat je delovao zajedno sa snagama Ujedinjenih nacija da iskoreni palestinske militante uključujući dvojicu komandosa koji su se zvali Jaser Arafat i Abu Džihad. Godine 1959, oni su formirali organizaciju Fatah, što je arapske skraćenica za Palestinski nacionalni oslobodilački pokret. Ova organizacija postala je glavni izraelski neprijatelj tokom naredne četiri decenije.
Izraelci su možda ubili većinu fadajina u Gazi 1956. godine, ali nisu uspeli da ubiju ideju da Palestinci imaju pravo da žive u Palestini. I da, ukoliko im se to pravo poruče, da će njegovo ostvarenje pokušati da postignu nasiljem. Ideja da izbeglice imaju pravo da se vrate u svoje domove posle rata, bila je mnogo življa nego što je Izrael shvatao. I, tokom naredne dve decenije, Fatah i Palestinska oslobodilačka organizacija (engleska skraćenica PLO) izveli su stotine napada protiv izraelskih meta u svom pokušaju da silom potvrde ovo pravo. Do 1982. godine, Izraelu je bilo dosta PLO, otprilike onoliko koliko mu je bilo dosta fadajina, i odlučili su da napadnu Liban gde je PLO bio stacioniran. Izraelski cilj bio je „da unište infrastrukturu kojom se koristio PLO, posebno na celokupnoj teritoriji južno od Bejruta. Uspeh takve akcije mogao bi da zada smrtonosan udarac PLO“.

Ukratko, kao u Gazi pedesetih godina dvadesetog veka i u Gazi danas, Izrael nastoji da iskoreni palestinski nasilni otpor. Izrael je uspeo da otera PLO iz Libana. Takođe je okupirao jug zemlje tokom dve decenije kako bi osigurao da se nikada ne vrate. Ali, očekivano, Izrael nije iskorenio nasilni otpor. Umesto toga, invazija i okupacija Libana doveli su do uspostavljanja novog pokreta, koji je istakao novu zastavu, podržan novom regionalnom silom. Umesto da iskoreni militantni otpor, Izrael ga je dodatno rasplamsao.
Danas, taj pokret, Hezbolah, je najozbiljniji izraelski vojni neprijatelj. On se već priključio trenutnoj eskalaciji nasilja, izvodeći sedam prekograničnih napada na izraelske vojne mete 27. oktobra i ispaljujući brojne rakete na izraelsku teritoriju 28. oktobra. Dana 5. novembra, Hezbolah je lansirao rakete na izraelsku teritoriju dublje nego u bilo kom trenutku od rata 2006. godine.
Do 1987. godine izraelska okupacija Zapadne Obale i Gaze postajala je sve brutalnija: Izrael je ubijao prosečno trideset dva Palestinca svake godine tokom prethodne dve decenije, i proterao je još hiljade Palestinaca iz njihovih domova. Onda, u decembru 1987. godine, izraelski kamiondžija je ubio četvoro Palestinaca u Gazi, i kao odgovor su izbili palestinski nenasilni protesti. Očekivano, Izrael je pribegao pojačanom nasilju kako bi ugušio proteste, ubivši 142 Palestinca u Gazi tokom prve godine ustanka dok u istom periodu nije pretrpeo nijednu jedinu žrtvu. I, isto tako potpuno očekivano, izraelsko nasilno potiskivanje palestinskog protesta vodilo je ka još više nasilja. Kao odgovor na to, Hamas se pretvorio iz dobrotvorne organizacije u militantnu grupu, i otpočeo je sa izvođenjem napada protiv izraelskih civila. Stoga, svakih nekoliko decenija, Izraelci veruju da mogu da iskorene palestinski otpor nadmoćnom silom, i svakih nekoliko decenija, Izraelci se probude i uvide da je nasilje postalo još gore. Kako bi iskorenio palestinsko nasilje, Izrael bi morao da se pozabavi temeljnim razlozima koji do njega dovode. Palestinci veruju da nisu izgubili pravo da žive u Palestini samo zato što su pretrpeli nasilno etničko čišćenje iz ove zemlje 1948. godine. Palestinci na okupiranoj Zapadnoj Obali i opsednutoj Gazi veruju na sličan način da nikada nisu izgubili svoje pravo da žive na Zapadnoj Obali i u Gazi slobodni od izraelskog nasilja, aparthejda, okupacije i opsade. Ukoliko nas istorija bilo čemu uči, to je da će Izrael morati da se pozabavi ovim pitanjima ako želi da spreči novi Sedmi oktobar.
Izvor: Palestine.beehiiv
Preveo: M. M. Milojević