Iako nam je država prepuna problema mi je hrabrimo i ubjeđujemo da je čeka vječnost u kojoj će biti dovoljno vremena da se riješe svi njeni problemi. Drugim riječima bježeći od realnog vremena mi prisežemo vječnosti spajajući je barabar sa državom.
Piše: RANKO RAJKOVIĆ
Kada pišemo o velikim civilizacijama obično im dodajemo pridjeve, stare, minule, drevne, iščezle, izumrle. To radimo znajući da su civilizacije ograničenog roka trajanja baš kao i čovjekov život, odnosno da su smrtne kao što su smrtni i ljudi po kojima se civilizacije pamte.
Nema vječnih civilizacija. Postoje vječna dostignuća, postoje kulturna i umjetnička djela koje su civilizacije iznjedrile. Na isti način, iako nerado, moramo prihvatiti činjenicu da ne postoje ni vječne države. Postoji samo nasušna potreba za njihovim spominjanjem bilo da bijahu stvarne ili izmaštane. I danas se s puno žara piše o Atlantidi, Hiperboreji, Egiptu, Persiji, carstvima Inka, Maja, Asteka…
Iz istorije i sopstvenog iskustva znamo da vrijeme guta sve. Ratovi, krize, bolesti, prirodne katastrofe ubrzavaju propast i nestanak civilizacija. Naše vrijeme je pošteđeno većih ubrzanja. Vjerovatno zbog toga kada slavimo državu Crnu Goru olako joj pripisujemo vječnost. Poslednji stih naše himne glasi „Da je vječna Crna Gora“. Taj stih je sve prisutniji u svakodnevnici. Počeli smo da ga praktikujemo i kao pozdrav i kao otpozdrav dajući time državi ekskluzivitet nad ekskluzivitetima.
U svojoj „Istoriji večnosti“ Horhe Luis Borhes piše: „Vrijeme je nedokučiv problem a vječnost je klonula nada”. U našem slučaju, kontra Borhesu, vrijeme kao da nam je lako dokučivo a vječnost čvrsto obećana. Čini se kao da je naš državni zalet startovao s velikom snagom iz davne, milenijumske prošlosti i da će se bez po muke domoći vječnosti, kojoj smo državu i na zvaničnom mjestu zavjetovali.
Iako nam je država prepuna problema mi je hrabrimo i ubjeđujemo da je čeka vječnost u kojoj će biti dovoljno vremena da se riješe svi njeni problemi. Drugim riječima bježeći od realnog vremena mi prisežemo vječnosti spajajući je barabar sa državom.
Možda baš iz tog razloga, ne birajući ni mjesto ni priliku, nesvjesno ponavljamo poslednji stih himne „Da je vječna Crna Gora”. U duhu pjesništva je da himne i ode spominju vječnost, ali nije u duhu jezika našeg svakodnevnog da se na vječnost nonstop pozivamo i zaklinjemo.
Smatram da je neukusno i deplasirano u Skupštini Crne Gore i na drugim javnim mjestima govore završavati porukom „Da je vječna Crna Gora”. Još gore od toga je optuživati onoga ko tu poruku ili parolu u tili čas na prihvati, izgovori i proslijedi dalje, da ne misli dobro Crnoj Gori. Zar nije smiješno stvarati vječnost za domaću upotrebu i pozivati se na vječnost iz patetičnih političko profiterskih razloga. Fraze i poštapalice povezane s državom treba izbjegavati makar u oficijelnim nastupima.
Kada kažemo nekome „vječiti sam ti dužnik to znači da ćemo mu se zahvaljivati dok smo živi. Kada za nekoga kažemo da je „vječiti sanjar” znači da će ta osoba sanjati dok god mu je san organski moguć. I „vječiti gubitnik” će gubiti sve dok se održava u životu. Vječna država bi podrazumijevala, vječite dužnike, vječite sanjare, vječite gubitnike i još mnogo vječitih po raznim osnovama. A takvih je već puna i prepuna Crna Gora. Premnogo ih imamo i bez pozivanja na vječnost Crne Gore.
Ne znam tačno od kada je parametar patriotizma na našoj političkoj sceni postao poslednnji stih himne – „Da je vječna Crna Gora“, ali znam da se uvriježio kod manipulativnih političara koji se obraćaju svom biračkom tijelu.
Dok je obitavao u muzici i u svečanim izvođenjima himne stih „Da je vječna Crna Gora” bio je prirodan i neprenaglašen. Kada se iz himne preselio u politički govor, kada je nadrastao kurtoazne hvalospjeve državi i postao lozinka za provjeru patriotizma stih se iskompromitovao. Ogolila ga je disproporcija i sa vremenom i sa imenom koje se ravna sa vječnošću.
Koliko li smo samo puta čuli Viva Italia, E viva Espana, Vive le France, Da zdrasvuet Rosija…Bilo bi prirodno tom nizu dodati i naše „Živjela Crna Gora”. Kod malog dijela populacije odomaćilo se pozdravljanje Crne Gore na tuđem jeziku. Možda je E viva Montenegro samo muzikalnijiji usklik a možda se radi i o vezanosti za kolonijalne uspomene jedne državno urušene zajednice. U svakom slučaju ni taj pozdrav domovini ne odudara od sličnih pozdrava prisutnim u drugim državama.
Bilo kako bilo smatram da je dovoljno iskazati odanost državi preko himne koja se izvodi u svečanim prilikama. Poslije toga himnu treba ostaviti na miru do sledeće svečane prilike.
Nastavimo li da svoje krajnje profane, palanačke, agresivno skorojevićke, djetinjaste, patetične, lakomislene, uobražene govore završavamo poslednjim stihom himne nanosimo štetu ozbiljnosti države. Nije ni razumno ni kulturno svaki se čas zaklinjati u vječnost države i tražiti od drugih da isto rade. Država vam nije ni brat, ni sestra, ni majka, ni otac, ni gospod Bog. U figurativnom smislu država vam može biti i iznad brata i majke i sina i oca i samog gospoda Boga ali to neće uticati da vam država bude vječna, niti ćete joj preko vječnosti iskazati veću ljubav.
U tom smislu za onoga ko ne upražnjava usklik „Da je vječna Crna Gora“ ne smijemo reći da želi propast Crnoj Gori. Naprotiv. Prije će biti da se radi o prosvećenom pojedincu koji se svjesno suprotstavlja nametanju još jednog ideološkog obrasca. Putem test patriotskog obrasca o vječnosti države, politički nejaka Crna Gora ispoljava svoju nesrazmjerno veliku državnu ambiciju. Crna Gora sebi nanosi štetu kada preko svojih izabranih predstavnika prečesto i ultimativno saopštava građanima – Ili vječnost ili ništa.
