Piše: Tufik Softić
Od većeg broja fabrika sira koje su prije deceniju i po izgrađivane na sjeveroistoku Crne Gore, danas ni jedna ne radi, a mnogima se kasnije izgubio trag dok su preko noći odnošene na neko drugo mjesto. Tako su bez traga nestale mašine iz sirare u selu Šekular kod Berana i ne zna se gdje su završile, iako su predstavljale međunarodnu donaciju. Mještani Šekulara to nisu zaboravili i nikada nisu prestali da podsjećaju na to i da traže da se oprema sirare pronađe i da im se vrati. Mještani zahtijevaju da se mašine ponovo instaliraju u njihovom selu ili negdje na području Berana, jer smatraju da su kao donacija bile njima namijenjene i da im se ne može mijenjati vlasnik. Fabrika sira u Šekularu otvorena je 2010. godine. Sirara u Šekularu je sagrađena sredstvima koja su bila međunarodna donacija njemačkog ministarstva poljoprivrede i tamošnjeg Zemljoradničkog saveza, a koštala je u to vrijeme, kako je zvanično saopštavano, oko 150 hiljada eura.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Treći dio)
Ova fabrika je trebalo je da ima efekat povećanja stočnog fonda i zaustavljanja migracije stanovništva, što se nije desilo. Mještani ovog sela objašnjavaju da fabrika sira u Šekularu nije ni mogla rentabilno da radi kada je projektovana za dnevnu proizvodnju 50 kilograma, odnosno preko hiljadu litara mlijeka kao osnovne sirovine. Oni kažu da ni tada, kao ni danas, u čitavom Šekularu nije bilo dovoljno sirovine, i da nije rijedak slučaj da i seljani za lične potrebe kupuju tetrapak u gradu, dok se za potrebe sirare, za vrijeme dok je kratko radila, mlijeko dovozilo iz Berana i Andrijevice.
Sada se, ipak, postavlja pitanje šta je sa opremom jedine fabrike u čitavom tom kraju, a mještani traže da se otvori istraga o ovom slučaju i da se ispita pod kakvim okolnostima su mašine odnesene. „To je urađeno u tajnosti. Kamioni su stigli noću. Kada je jedan od prvih komšija vidio šta se radi, zgrabio je vilu u ruke i jurnuo da brani da odnesu fabriku. Nekolicina ljudi sa strane su ga smirili i rekli mu da samo rade šta im je rečeno i naređeno. Gdje su mašine odnesene, to ne znam“, prisjeća se bivši radnik te fabrike. Mještani Šekulara smatraju da je ova investicija predstavljala klasično preturanje donatorskog novca.
Tufik Softić: Pijemo uvozne, naše najkvalitetnije otiču nepovratno
Sirari u Šekularu prethodila je i izgradnja fabrike sira u selu Konjuhe kod Andrijevice. Ni ta fabrika nikada nije radila. Sirare su tih godina, izgleda, za nekoga predstavljale „dobar posao“, pa je jedna napravljena i u Brezojevicama kod Plava, ali ni ta nije proradila. Ipak se nije odustajalo, pa je potom najavljivana izgradnja još dvije sirare na području Bijelog Polja i jedne Petnjici. Možda se, kažu u Šekularu, računalo da se tamo preseli neka od ove tri što nisu radile, u njihovom selu, kao i u Andrijevici i u Plavu.
Odnekuda je stigla i priča da su i mašine za šekularsku siraru donesene za Žabljaka, gdje je fabrika sira takođe neko vrijeme radila i potom zatvorena. Gdje su nestajale i osvitale ove „fabrike na točkovima“, do danas nije poznato, i vjerovatno će tako i ostati, jer se time više niko ne bavi. Nije vjerovatno bez značaja da se sve to dešavalo u vrijeme kada je otvarana čuvena fabrika mlijeka “Zora“ u Beranama, koja je, takođe, kao dvocifreno milionska međunarodna donacija, završila u starom gvožđu.
Izvor: RTCG
