Piše: Tufik Softić
Izgledalo mi je komično kada sam u jednom podrgoričkom kafeu, u koji navraćam s vremena na vrijeme kada me put odvede do glavnog grada, uočio čovjeka starije dobi, koji je uvijek sjedio sam na istom mjestu i vodio “oštre polemike” sa vještačkom inteligencijom.
Shvatio sam to poslije nekoliko susreta, kada sam uvijek zaticao istu situaciju. Uključi spikerfon, postavlja pitanja, a ženski glas mu uredno odgovara. Jeste čovjek djelovao čudno, ali ni malo neinteligentno. Čak smo jednom prilikom i razmijenili nekoliko riječi, sjedeći sto do stola. Njegovi ozbiljni razgovori sa AI preko ČetGPT djelovali su mi istovremeno i zabrinjavajuće, jer sam shvatio kako u nedostatku društva na taj način “ubija” vrijeme dok ispija jutarnju kafu.
Onda sam se jednom prilikom, radeći na nekom tekstu, našao u nedoumici oko neke banalne činjenice u smislu da li je tačna ili ne, i postavio sam, ne glasovno, nego pisano pitanje na GPT. Za manje od deset sekundi dobio sam gomilu informacija i potvrdu da ne griješim. Mogao sam to jednostavno, što bi se reklo, izguglati, ali sam shvatio da AI umjesto da ja to radim ko zna koliko dugo, provjeri sve dostupne onlajn informacije za najkraće vrijeme, sa obaveznim pitanjem na kraju da li želim još to i to. Naravno da pri svemu treba biti oprezan, ali u suštini AI može znatno olakšati posao i skratiti vrijeme pretraživanja i rada. Tako se još jednom uvjerim da se tehničke promjene i inovacije u savremeno doba mijenjaju i usavršavaju brzinom svjetlosti, toliko da se razuman čovjek nađe u čudu i strahu pred pitanjem gdje će nas sve to odvesti.
Tufik Softić: Pijemo uvozne, naše najkvalitetnije otiču nepovratno
Osamdesetih godina u Sarajevu bio sam student žurnalistike, a informatiku, kao novu naučnu oblast, predavao nam je profesor koji je dolazio iz Beograda. Bio je stručnjak u svojoj oblasti, ali u nedostatku kompjutera, kompujer nam je crtao na tabli i objašnjavao šta je hardver, šta softver, što je tada još djelovalo kao naučna fantastika. I ostalo je tako još neko vrijeme.
Kada sam diplomirao, od oca i majke sam dobio na poklon pisaću mašinu “Olimpija”, onu malu, narandžastu, koja se lako pakovala i nosila sa mjesto na mjesto kao aktovka. Na njoj sam dugo pisao prve tekstove. Ni kada sam otišao na postdiplomske studije u Beograd, kompjuteri još nisu bili uvedeni u svakodnevnu praksu. Tako sam i magistarsku tezu odštampao na toj malenoj olimpijinoj mašini, a umnožio u staroj štampariji, za to vrijeme vrlo savremenoj, na onom mjestu gdje je u Beranama danas jedan market koji se neko vrijeme upravo po tome i zvao “Štamparija”.
Trebalo mi je oko 15 primjeraka, i to je urađeno na klasičnoj presi, ručno slaganim olovnim slovima. Onakvoj kakva je izmišljena u doba Gutenberga, i na kakvoj je ubrzo u Crnoj Gori, za vladavine Crnojevića, štampan “Oktoih prvoglasnik”, prva knjiga na Balkanu.
Tako odštampan magistarski rad još stoji u mojoj kućnoj biblioteci, i naravno, u papirnoj, nedigitalizovanoj formi, u bibliotekama u Beogradu kojima je bila obaveza fakulteta da ga dostavi. Gledam dok ovo pišem taj rad, prosto ne vjerujući kojom brzinom se svijet promijenio za samo nekoliko decenija. Pomislim, koliko je samo čovječanstvu trebalo da dođe od hijeroglifa do pergamenta i prvih zapisa na papirusu, koliko potom da dođe do prese koja je omogućila nagli razvoj znanja, početak humanizma i renesanse.
Koliko je, zatim, trebalo da prođe vjekova vremena da Markoni izmisli uređaj za prenos glasa, koji je vrlo brzo opet primjeni u Crnoj Gori, kada je sa Volujice ostvarena radio veza sa Italijom, što se smatra početkom razvoja radija u našoj državi. Prisjetim se koliko je filozof i teoretičar medija Herbert Maršal Makluan bio oduševljen izumom televizije, kada je apologetski pričao o tome kako će elektronski mediji dovesti do implozije, sažimanja i da će svijet postati “globalno selo”. U odnosu na vjekove i milenijum prije toga, nevjerovatno je kojom brzinom su se njegove vizije obistinile, tako da već danas sjedimo i pričamo sa vještačkom inteligencijom.
Zakerbeg i Mask se takmiče za nadmoć u svemiru, a ovaj prvi već najavljuje novi izum koji će nam omogućiti da više ne nosimo mobilne telefone u džepovima. Postavlja se potpuno racionalno pitanje – da li će se sve to odraziti na dehumanizaciju, ili starijim rječnikom kazano, do kojeg stepena otuđenja će nas odvesti. Da li ćemo jednog dana, u bliskoj budućnosti, svi sjedjeti sami, i pričati sa AI? Hoćemo li prestati da se družimo?
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Treći dio)
Komentarišem to sa prijateljem, a on mi kaže – aj bogati, pitaj taj GPT šta zna o našem nerazdvojnom trećem drugaru, koji u tom trenutku nije sa nama, pa možemo da ga ogovaramo. To je, inače, naša omiljena disciplina, humor i relaksacija. Ko god da je odsutan, taj je na meti, a kada smo na okupu svi trojica, niko ne smije ustane od stola.
Dakle, pitam AI šta zna o tom prijatelju i dobijamo vrlo brzo gomilu hvalospjeva na njegov račun. Drug ne može da vjeruje, i dodaje – a pitaj ga da li zna da je on “budala”, smijemo se, naravno. Bukvalno tako pitam, a GPT onda kaže kako “ne može da označava stvarne osobe pogrdnim imenima niti da potvrđuje uvredljive tvrdnje”. Eto vidiš, kaže drugar, kakva ti je to inteligencija kada samo hvali i ni za koga neće da kaže ništa loše. Aiii, pušti GPT, to ti je obični poltron. I ne sjekiraj se, družićemo se još.
Izvor: RTCG
