Piše: Tufik Softić
“S točke svake pogledaj čovjeka, kako hoćeš sudi o čovjeku – tajna čojku čovjek je najviša”. Ove filozofske stihove iz “Luče mikrokozme”, uklesane na tri jezika, beranski vajar, više poznat u svijetu nego kod nas, Luka Radojević, rukom pravog majstora je uklopio u skulpturu koju je poklonio svom gradu.
Ne usuđujem se da ulazim u umjetničku analizu ovog djela mladog umjetnika, ali samo primjećujem kako je postavljena na ne baš zasluženom mjestu. Ne znam ko je o tome odlučivao da bude ispred zgrade Osnovnog suda, zaklonjena šibljem, ali da bi je bilo koji stranac, putnik namjernik, obični građanin prvo primijetio, pa onda prišao da pročita šta piše na skulpturi, mora preskočiti nisku ogradu i zagaziti u travu ili zelenu površinu, što niko kulturan neće uraditi.
Onda mi još čudnije djeluje da nekoliko metara od ove skulpture priprema da se postavi spomen bista Marku Miljanovu Popoviću. I opet mi ništa nije jasno. Ko je odabrao mjesto za ovaj spomenik ispred zgrade Osnovnog suda? Razumio bih da je na tom mjestu bista vojvode Gavra Vukovića, prvog diplomiranog pravnika u Crnoj Gori, koja je opet, osim ispred njegove Spomen kuće, gdje joj je pravo mjesto, duplirana i postavljena stotinu metara odatle, zajedno sa bistama njegovog oca, Miljana Vukova Vešovića i igumana Mojsije Zečevića.
Nedaleko odatle, ispred zgrade Opštine, četiri su biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Prisjećam se kako je jedan moj poznanik i tada odbornik, kada je u jednom trenutku trebalo za kredit založiti zgradu Opštine, zabrinutim kolegama duhovito odgovorio da ako dođe do zaplenjivanja imovine od strane banke, biste neće dati po cijenu života.
Tu u dvorištu zgrade Opštine nekako je, opet ne znam ko, uklopio spomenik poginulim borcima iz Berana u nesrećnim ratovima devedesetih godina, na razvalinama SFRJ.
Onda je u jednom periodu neko odlučio da na dnu glavne ulice, u takozvanom cvjetnom parku, podigne biste čuvenom ruskom maršalu Žukovu i preko puta nje Leksu Saičiću koji je prema pričama uspio da u nekom od ratova prije 1911, do kada je živio, savlada i ubije japanskog samuraja.
Da ne budem shvaćen pogrešno, sve ja to razumijem, istorija treba da se pamti, ali ovakav nesklad u podizanju spomenika, po sistemu gdje god vidiš zgodno mjesto ti bistu posadi, nekako mi nije baš jasan. Tome je sasvim sigurno kumovala i česta promjena lokalnih vlasti u Beranama, pa kako koja dođe, po makar jednu bistu postavi bez konsultacije sa strukom, gdje i kako. Šta će nam struka, kada to može neka komisija u kojoj obično nema urbaniste ili inženjera prostornog planiranja.
Podižu i drugi narodi spomenike i njeguju kulturu sjećanja, ali sa mnogo više ukusa. Osjetio sam kako kroz moje tijelo prolaze vjekovi dok sam jedne godine u Lajpcigu pio crno pivo u Auerbahovom podrumu, najznamenitijoj kafani u Njemačkoj, u koju je Gete redovno dolazio, i tu, za nekim od stolova, pisao svoje remek djelo “Faust”. Ili malo dalje odatle, dok sam razgledao originalne orgulje u katedrali, na kojima je Johan Sebastijan Bah, svirao u mladosti duhovnu muziku tokom molitvi i tako zarađivao za život. Odmah pored je i njegov veliki spomenik. Ali sve to je nekako urbanije i skladnije, da ne kažem umjetničkije i kulturnije.
A u Beranama, centar grada, sa ovolikim bistama bez ikakvog reda, Bože me sačuvaj, počinje da liči memorijalni kompleks. Živimo neki čudni period, da samo nekom ne padne na pamet da počne biste zaslužnim ljudima i političarima podizati za života. Navikao sam se na svašta i svega sam se nagledao, ali nemam ideju kako ovo ispraviti, i da li je uopšte moguće, strukovno gledano, urbanistički i prostorno.
Ono što bih sasvim sigurno uradio bez razmišljanja, predložio bih da se pogledu slabo upadljiva skulptura Luke Radojevića, sa stihovima iz znamenitog Njegoševog književnog djela, koju bi morao znati i razumjeti svaki građanin, izmjesti na neko adekvatnije i što je najvažnije pristupačnije mjesto. Da se učini oku prijemčivom i rukom dodirljivom.
Uostalom, to je nešto što je u centru grada, pored Spomen kuće vojvode Gavra, trenutno najvrednije. Da ne otvaramo sada priču o tome kako svaka vlast podigne po jednu bistu, dok u Polimlju još nisu proglašeni kulturnim dobrom brojni tragovi sa naslagama i slojevima života još iz doba eneolita, kao sto je konzervirana tvrđava Tumbarice, o čemu će se tek čuti kakvo kulturno blago predstavlja. A vala je i naišlo neko vrijeme i vrlo je aktuelna Njegoševa misao da je čovjek čovjeku tajna najviša.
Izvor: RTCG
