U političkom i medijskom podzemlju Crne Gore, niču ličnosti koje bi se, da žive u nekom od romana Franca Kafke ili Džozefa Helera, savršeno uklopile u haotični svijet paranoje, opsesije i apsurda. Ali Crna Gora, nažalost, nije roman.
I kada ljudi poput “karijernih diplomata” Željka Perovića i Miodraga Vlahovića krenu u lov na “unutrašnje neprijatelje”, ono što dobijemo nije literatura, već politička histerija u najgrubljem obliku.
Meta imaju puno, ipak čini se, “najomiljenija” je rektor Univerziteta Crne Gore, prof. dr Vladimir Božović.
Perović: Inkvizitor u diplomatskom odjelu
Bivši diplomata, a sada stalni paničar i teoretičar apokalipse, Željko Perović je u jednom dugačkom, kvazianalitičkom tekstu na “Anteni M” razvio opsesiju rektorom Univerziteta Crne Gore Vladimirom Božovićem do nivoa rijetko viđenog u modernoj publicistici. U tekstu nabijenom antizapadnim paranojama, Vučićevim duhovima i vječitim “snovima o Velikoj Srbiji”, Perović sve svoje frustracije, gubitke i nostalgije utapa u jednu zamišljenu zaveru na čijem je vrhu – rektor.
On Božovića proglašava arhitektom “rusko-srpske aneksije Crne Gore”, spajajući pri tome akademske skupove, geopolitičke procese, potpisane memorandume i zamišljene imperije u jednu apokaliptičnu viziju u kojoj je svaki potez suprotan njegovim ličnim stavovima – izdaja, okupacija i nacionalna katastrofa.
Svako ko se ne uklapa u njegovu “viziju Crne Gore”, a ko pri tome nosi titulu, funkciju ili uticaj, odmah postaje dio zavjere. I to ne bilo kakve – nego zavjere u kojoj se ujedinjuju hipersonične rakete, Srpska pravoslavna crkva, ruski agenti, Sava Kovačević, Orban, pa čak i Bečić. Svi, ali baš svi, rade protiv Željka.
Vlahović: Briselski doušnik iz njemačkog rečnika
I kad pomislimo da ne može dalje – evo i bivšeg “tajmaut” ministra Miodraga Vlahovića, čovjeka koji je “politički hohštapler” u najpotpunijem značenju te njemačke riječi. Vlahović se, sasvim u skladu sa svojom naduvanom diplomatskom prošlošću i karakterističnim arogantnim patosom, obratio ni manje ni više nego Evropskoj Univerzitetskoj Asocijaciji, optužujući rektora Božovića za “defamacije, dehumanizacije i medijski linč” političkih protivnika.
Kao da je EUA lokalni odbor DPS-a, dužan da reaguje na svaki hiroviti tvit ili kolumnu koja Vlahoviću nije legla na dušu.
To što Božović kao rektor sarađuje sa institucijama koje nisu po volji Vlahoviću ili američkim birokratama – za njega je, naravno, dokaz “malignog uticaja Istoka”. To što se u javnosti brani od napada ili piše polemički – za njega je “dehumanizacija”. U stvari, sve što Božović uradi, a što se ne uklapa u Vlahovićev svijet u kojem je on i dalje ministar, i dalje važan, i dalje “pozvan u Brisel” – zločin je dostojan međunarodne istrage.
A šta je zajedničko ovim opsesijama?
I Perović i Vlahović dijele isti sindrom – potpunu nemoć da prihvate novu političku i akademsku realnost. U toj nemoći, rektor Božović im postaje simbol svega što ne razumiju, ne kontrolišu i čega se boje. On je, za njih, otjelotvorenje promjene koju ne mogu zaustaviti: Crne Gore koja izlazi iz okvira ponavljajuće mantre o “građanskoj, sekularnoj državi” samo onda kad im to politički odgovara. Božović, za razliku od njih, djeluje u institucijama, ne piše pamflete i ne šalje cirkularne prijave po Briselu. To ih boli.
Ovo nije o rektoru. Ovo je o njima.
U svom takmičenju ko je više opsednut Vladimirom Božovićem, Perović i Vlahović otkrivaju mnogo više o sebi nego o njemu. Otkrivaju duboku potrebu da ostanu relevantni, da imaju neprijatelja, da nestanak sopstvenog uticaja prikriju lažnom borbom za Crnu Goru. Oni ne vide reformu, oni vide “povratak ruskom svijetu”; ne vide naučnu saradnju, vide “hibridni rat”; ne vide čovjeka, vide projekat.
A kad do tog nivoa dođeš – nije u pitanju politika. U pitanju je terapija.
Izvor: IN4S
