Budućnost države sagledavam u nužnosti oslobađanja Crne Gore od određenenih predrasuda, klišea, konstrukcija, dojmova koji se previše koriste u javnom govoru i političkoj praksi što dovodi do usporavanja emancipacije društva. U daljem tekstu mogao sam koristiti riječi poput pogrešnih ubjeđenja, zabuna, previda, anomalija, nelogičnosti, demagogija. Sve bi to bile samo finese koje u suštini ne mijenjaju bit onoga što proizvodi dugotrajno loše odnose i podjele u našem društvu. Odlučio sam se za riječ zabluda jer nema toga ko u moru informacija i interpretacija ne može biti doveden u zabludu i o nečemu steći pogrešno uvjerenje. Ljudski je biti u zabludi. Stvar je razumnog čovjeka da se oslobodi zablude.
Uopšte rečeno, ukorijenjene zablude sabotiraju prosvećeno društvo koje drži do ljudskih prava, slobode, napretka i građanskog duha. Međutim zablude znaju biti i slatke. U njima se može uživati. Zablude mogu biti romantične i čežnjive. Zablude proizvode i šire snažne emocije. Stvaraju nam lažni osjećaj veličine i izuzetnosti.
Kadikad su zablude bile i društveno opravdane ali su uvijek imale ograničeno i vrijeme upotrebe i polje djelovanja. Po mom sudu mjera vitalnosti jednog društva je sposobnost i spremnost tog društva da se oslobađa od zabluda. Poželjno je da vrijeme oslobađanja od zabluda što kraće traje. Plašim se da naše zablude predugo traju, da njima sve više i sve žešće opterećujemo društvo i da ćemo ih sve skuplje plaćati.
Poslednjih 30 godina uporno pričamo o istim temama. One su izvor naših zabluda.
Zabluda je da postoji ispravno glasanje na izborima kojim se čuva državnost Crne Gore. Države se ne rađaju lako. Države ne nastaju lako. Država Crna Gora je na karti Evrope. Članica je NATO-a. Velika je zabluda da naša državnost može biti ugrožena glasanjem na izborima i bilo kakvim rezultatima toga glasanja.
Zabluda je da se država može personalizovati i njena sudbina vezati za političku sudbinu jednog čovjeka. (1918. godine to nam je bio kralj Nikola, 1980. godine Josip Broz Tito, 2023. godine Milo Đukanović….)
Zabluda je da naša besomučna pozivanja na multikulturalnost doprinose stabilnosti države. Zabluda je da način na koji djelujemo i sprovodimo politiku multikularnosti zaista doprinosi multikulturalnosti.
Zabluda je da politiku i moral ne treba ukrštati i spajati.
Zabluda je da se ciljevi naše identitetske i kulturne politike sprovode u interesu države.
Zabluda je da su razgranati kriminal, korupcija, nepotizam izvor svih naših društvenih spoticanja i zala.
Zablude su naši stavovi prema omiljenim istorijskim temama. Tu mislim prevashodno na 1918. godinu, Drugi svjetski rat, pad Berlinskog zida…
Zabluda su naši anahroni šabloni po kojima definišemo fašizam i antifašizam predstavljajući ih kao indikatore patriotizma i izdajstva.
Zabluda je naša priča o hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu Crne Gore. To jednostavno ne drži vodu kao što vodu ne može držati vaza od slijepljenih parčića, komadića i sličnih materijalnih ostataka sakupljenih sa raznih teritorija i iz različitih vremenskih perioda.
Zabluda je da se identitet može zasnivati samo na sopstvenim doživljajima istorije, kulturnog nasleđa, jezika… Zabluda je da snaga i vrednosti identiteta proističu iz nabudženih i nabilbordovanih istorija i izdvojenih i izloženih dokumenata.
Zabluda je da se unaprijed može znati ko će biti a ko neće biti na putu državnog prosperiteta.
Sve gore nabrojano su pogrešni obrasci koji nam ojačavaju stare i dovode nas u nove zablude.
Ranko Rajković
