Prilično često, godinama, socijalnim mrežama kruže zapaljivi govori Mila Đukanovića iz perioda devedesetih, kada je bio ultrasrpski nacionalista, gdje se u retorici i porukama jasno ocrtavaju elementi netrpeljivosti i isključivosti prema drugim narodima i religijama.
Slične govore „velikosrpskog tipa“ imali smo i od drugih aktera mraka i tame toga perioda koji su potom „premetnuli“: Vuka Draškovića, Novaka Kilibarda…, ali i mnogobrojne uskoprčene „sitne boranije“ iz vrha DPS-a i tzv. „dukljanskih krugova“ u Crnoj Gori. Te „sitne boranije“, nekad „velikosrpske“, kojoj je groš cijena a koja je u sebi nosila, i sada nosi: duhovnu pustoš, vrisak neprincipijelnosti i nestalnosti, kao i merkantilnost kojoj granica nema. Šteta koju su kolektivno donijeli našem narodu u periodu od tridesetak godina je nemjerljiva. Tu štetu donose i sada, takođe s bljutavih i ogavnih šovinističkih pozicija, samo što im je vektor šovinizma suprotnog pravca.
Ako bismo ih namah preveli u vitualne prostore, dali im mitraljeze i poslali nazad u prošlost, oni bi sa velikim zadovoljstvom pobili odabrane: prvo pucali sebi u čelo, a potom satrli okruženje i sve svoje sledbenike pljunuvši im na trup. Sigurno bi odlučno pljunuli na svoj premrtvi politički trup, kao i leševe sljedbenika dostižući viši stepen satanističkog blaženstva. Zbog čega se to dešava, a dešavaće se i dalje? Vjerovatno u situacijama kada: iskompleksirani, nezreli i nevaspitani likovi opijeni umišljenom periodičnom slavom osjete kako im narod, koji ih je cijenio, počinje polako okretati leđa. Tu se pojavljuje, sociolozima jako poznat, problem povrijeđenosti „liderske“ i personalne političke sujete. Povrijeđena „liderska sujeta“ je, vjerovatno, jedna od najvećih opasnosti za društvo i narod jer ona u sebi nosi strašnu rušilačku silu koja zakonomjerno prelazi u obneviđelost a potom perverziju i zločin. Oni za sobom u provaliju obavezno povuku i svoje blisko okruženje, praveći od svite „prokletu gomilu“!
Ipak, svim tim opskurnim likovima zajednički su neki imenitelji. Naime, povrijeđena sujeta ih je „natjerala silom očaja“ na čudovišnu merkantilnost: da temeljno pljačkaju narod „kojem pripadaju“, u domenu koji im je na dohvatu „šestog prsta“, uzimaju hrpe novca od vampira drugih naroda (iz okruženja i daljeg inostranstva) ‒ kojima se sviđa njihovo retoričko čerečenje „sopstvenog naroda“ ‒ gdje se tokom vremena svojski trude da medijskim presijama tom narodu i dušu uzmu. Zato nije ni čudo što su istovremeno pljačkali i globili narod, iživljavali se po maksimumu, ne skrivajući da im to donosi zadovoljstvo svojstveno morbidnim kasapima pomračenog uma, što u stvari i jesu u konačnoj varijanti svoje izopačene ličnosti.
Osim toga, ovi likovi su prolazili etape u kojima su bili perjanice svih mogućih šovinizama koji postoje na Balkanu, što je nevjerovatno! Podržavali su sve moguće šovinističke ideje koje tavore unutar svakog pojedinačnog naroda. Bili su otrovni šovinistički začin svakoj netrpeljivosti i mržnji koja je usmjerena protiv naroda kojem greškom pripadaju, a ne pripadaju mu odavno, očito! Brutalno rečeno, u raznim etapama transformacije bili su ne samo srpski i crnogorski, već i hrvatski, albanski i bošnjački šovinisti najgoreg tipa. Ti isti ljudi, koji mijenjaju dresove mržnje brzinom svjetlosti. Takvi likovi nemaju naciju u kojoj bi je mogli jasno identifikovati. Morala bi im priznati nova nacija, unikatna i orginalna, u kojoj bi obitavali i valjali se u svoj svojoj nečistoći i vonju! Recimo, nacija Monstruma? Ili čovjekolikih Gmaza? Nacija svih onih tumarajućih i iskompleksiranih: odmetnutih od logike i zdravog smisla, primitivnih u instinktima, amoralnih i zabludjelih u svojoj raspuklosti mozga. A sve to što jesu stoji na slabašnim temeljima koji se neumitno urušavaju, sve do trena kada se tako nadobudni i nesretni pretvaraju u strašljive tvari koji ne umiju čestito odglumiti odsustvo bespokojstva za svoju jadnu sudbinu koja je davno zacrtana i od koje se pobjeći ne može.
Naime, ko ih je „rukama vajao od plastelina“, davajući im razne „zastrašujuće oblike Kvazimoda“, taj će ih na koncu pretvoriti u grudvicu i tu amorfnu masu baciti iza sebe u ništavilo. Sve će to propratiti šok, potom iznenadni aplauz i oduševljenje napaćenog naroda koji je gnobljen od strane temeljno bolesnih likova čije je svojstvo bilo da. „malo šta znaju, a puno mogu“.
A sve je prolazno. Ima svoj početak i kraj. I sve dolazi po zaslugama, po tragovima!
Vojin Grubač
Izvor: Fejsbuk
