Đogova vunena trilogija – Vunena vremena (1981), Crno runo (2002) i Klupko (2018) – jedno je od najznačajnijih i najautentičnijih književnih, posebno pjesničkih, ostvarenja u posljednjoj petini dvadesetoga i prvoj dvadeset i prvoga vijeka, ne samo u srpskoj poeziji. Ona je potvrđena i pjesnikovim životom. I po toj potvrdi je Đogovo djelo jedinstveno – ono pripada najboljoj srpskoj, slovenskoj i evropskoj tradiciji pobunjenih i progonjenih pjesnika i poezije.
Poštovani Gospodine predsjedniče ANURS,
Poštovani članovi Akademije i njeni gosti,
Dame i gospodo,
Hvala vam na ukazanoj časti da večeras, na ovom, za mene najvišem mjestu u Republici Srpskoj, govorim o pjesniku Gojku Đogu, po mnogo čemu unikatnoj pjesničkoj pojavi ne samo u srpskom pjesništvu već i u evropskim razmjerama.
Malo je pjesnika koji su krajem XX stoljeća tamnovali za svoju poeziju; malo ih je koji su svoju poeziju potvrdili svojim životom i svojom žrtvom; malo ih je koji su ispjevali knjige tamničke poezije; malo ih je koji su poeziju shvatali toliko ozbiljno, sudbinski, za sebe i svoj narod; koji su je držali za vrijednost zbog koje se ima smisla žrtvovati, založiti cijelog sebe, pa čak i sve svoje.
Gojko Đogo je platio skupu cijenu svom shvatanju poezije i svom osjećanju pjesničke časti, i tu cijenu plaća i danas.
Nije bilo hrabrijeg pjesnika ni većeg junaka pjesničke riječi od Gojka Đoga, i po tome je jedinstven ne samo u srpskom pjesništvu.
Gojko Đogo je ispjevao i rekao ono što niko od nas, niko od preko dvadeset miliona bivših Jugoslovena, nije smio, niti umio, na način jedinstven, vrhunski, razvezujući nam dušu, um i jezik, oslobađajući nam misao i imaginaciju, čineći nas slobodnim ljudima u vunenim vremenima, vremenima straha.
Gojko Đogo je bio, jeste i ostaće živi prekor svima koji na književnu riječ gledaju proračunato i knjigovodstveno, prilagođavajući je tiraninu, partiji, visokom predstavniku i niskom kriterijumu, nekakvoj imaginarnoj, tobože jedinstvenoj, umnoj i estetski osjetljivoj Evropi, ili bilo kome i bilo čemu, osim unutarnjoj živoj vatri te književne riječi i od Boga datoj slobodi.
Zato vam neću docirati niti držati predavanje ili naučni referat već ću vam govoriti Đogove stihove i o Đogovim stihovima; stihove koji su me potresali i potresaju, nastojeći da vas ponečim lijepim iznenadim.
Lijepim?
Zavisi šta vi osjećate i doživljavate kao lijepo. Potresnim, svakako.
Zato ću vam prvo govoriti o onome čega u Đogovoj poeziji, po Đogovom mišljenju, nema, jer je on suviše ozbiljan Hercegovac da bi pjevao o ljubavi. A ja ne znam ništa ni ozbiljnije, ni više od ljubavi: ona nas ispunjava, uzdiže, stvara, rađa, ponižava, razara i satire. Đogo ne samo da pjeva o ljubavi već ima pjesmu kakve nema u lirici svijeta. Nešto tako nikad niko nije ispjevao, ni napisao, niti će napisati. Ovakva pjesma se piše samo jednom. Da je svijet – svijet, ta bi pjesma imala počasno mjesto u svakoj antologiji svjetske ljubavne lirike. Ali svijet je pun gada, krštenog i nekrštenog, reče jedan nezgodan i nezaboravan književni junak, jednog nezaboravnog srpskog pisca. Evo te pjesme, u cjelosti:
POSETA
Između nas dve rešetke,
dva plota od gvožđa salivena
i čuvar zakona
što naše reči osoljene suzama
u vazduhu zaustavlja
i propire u svojim debelim ušima.
Uzalud golim rukama
čupaš trnje iz nedara
i na dlanovima ložiš vatricu
da me ogreje,
plamen do mene ne dopire.
U ovoj jednočinki
brzo dogorevaju mrvice reči.
Promrzli štiglić tvoga jezika
mora da šmugne iza zuba
za petnaest minuta.
Još imamo vremena za jednu cigaru
i za jednu ljubavnu igru
koju pre nas niko igrao nije:
– Pljuni me, šapnula si glasno,
da nemi pratilac čuje.
I pahulje tvoje pljuvačke
poletele su prema meni.
Uzvratio sam kao što dolikuje
onom što je čitav život
prozuklo piće pio
a usta oprao nije.
Hvatali smo bele ugruške,
sa dlanova ih lizali
i razmazivali po usnama
– ljubeći se tako.
Trebalo je videti tu žeđ,
i strašilo od stražara!
Takav susret još nije zabeležen
u dnevniku kazamata.
Ovde se romansa završava.
U arhivi je ostala zabeleška:
Zbog nedoličnog ponašanja,
zabranjuje se poseta mesec dana.
Šta je ovo? To ti ljubavna pjesma, i još antologijska? To međusobno skandalozno pljuvanje dvoje besprizornih, tobože zrelih ljudi? Siguran sam da bi, posebno 1981, većina Jugoslovena podržala odluku zatvorskih vlasti o zabrani posjeta.
A ja, kad pomislim na savremenu ljubavnu poeziju, prvo vidim ovu jezivu ljubavnu scenu. To nije samo ljubavna pjesma već doista „jednočinka”, drama. Ili gotov scenario za kratak dokumentarni ljubavni film iz zatvorskog života. Sve je tu neobično i drugačije nego u bilo kojoj ljubavnoj pjesmi ili priči.
Mjesto ljubavnog susretanja je Centralni zatvor u Beogradu, CE-ZE ćelija 2/II, samica, nešto potpuno oprečno mjestu za ljubavne sastanke iz poznate ljubavne lirike. Ljubavni par su muž, pjesnik zatvorenik, i njegova žena s njedrima punim trnja, koje joj zabadaju kusi i repati između dvije posjete. Šta li je sve morala pretrpjeti žena utamničenog pjesnika, optuženog za ruženje 605 i kuđenje najvećeg političkog i vojnog autoriteta, gotovo božanstva? Ljubavni sastanak je posjeta uzniku; sastanka nema niti ga može biti. Između muža i žene su dva reda čeličnih rešetki – „dva plota od gvožđa salivena”. Prepreka je dvostruka i nesavladiva.
Ljubavnici nijesu sami već je riječ o posjeti pod prismotrom „čuvara zakona”, stražara, kome su u pjesmi istaknute debele uši. Njegov zadatak je da sluša, hvata i „propira” izgovorene riječi bračnog para „osoljene suzama”. Intima je razorena prisustvom trećeg, službenog lica.
Žena bi da od svojih bodlji iz njedara naloži na dlanovima vatricu i njome ogrije utamničenog muža, ali nikakva toplina do njega ne dopire. Dosuđenih petnaest minuta na mrazu brzo curi. Očajna i bespomoćna žena dolazi najzad na ideju da pljuvanjem savlada čelične prepreke i uspostavi bliži kontakt. Pljuvanje, koje je inače znak prezira i poniženja, postaje zamjena za poljupce i izraz želje za prisnošću i bliskošću. Ljubavna žeđ se razgorijeva na užas i zaprepašćenje stražara, koji je postao strašilo.
Završna, osma, strofa je epilog: „Ovde se romansa završava”, veli gorko ironično pjesnik. Ljubavni sastanak pod prismotrom i sa dvostrukim gvozdenim rešetkama kao preprekama je parodija scene ljubavnog sastanka i ljubavi; pjesma gorkog sižea parodija je vesele lirsko-epske vrste – romanse. Najzad, tužni epilog ovog incidentnog izliva ljubavi i nježnosti je jednomjesečna zabrana posjete.
Ostaje pjesma za nezaborav, kao što je za nezaborav i posjeta kakva nije zabilježena „u dnevniku kazamata”.
Utamničeni pjesnik svakodnevno piše pisma ženi, sve dok nije dobio najneobičniji odgovor. Evo i pjesme:
ODGOVOR NA PISMO ILI DVA PLAVA GOLUBA
Šta god je bilo
a ništa nije bilo
napisano u tim pismima
koja sam iz zatvora u Skeli
svaki dan slao svojoj ženi,
a ni na jedno nisam dobio odgovor.
Osim na poslednje.
U tom pismu sam je pitao:
Da li se i ovog proleća
na terasi našeg oblakodera
ljube dva plava goluba?
Ako je živ onaj razbojnik,
s prstenom na nozi,
što se, slep od ljubavi,
opčinjavajući svoju golubicu,
u kovitlacu bacao u ponor
– Pošalji mi ga.
I ništa više.
Sutradan,
umesto krilatog poštonoše,
doleteše dva vrana gavrana
i na moj prozor
zakovaše novu rešetku.
Više nikom nisam pisao.
Pjesma je sastavljena od tri strofe i tri izdvojena stiha, po jedan poslije svake strofe. Ti stihovi su svojevrsna ritmičkointonacioni rezovi.
Iz zatvora se pišu pisma bez odgovora, makar bila i ljubavna. Jedini odgovor je bio – ukivanje novih rešetaka na prozor, jer je pismo o ljubavnoj igri golubova zatvorska vlast pročitala kao opasnu šifrovanu poruku, čiju realizaciju valja spriječiti novim gvozdenim rešetkama na uznikovom prozoru.
I tako se može čitati i tumačiti intimna pošta pjesnika na robiji; pošta koju zatvorska vlast inače „ne čita”.
Tako je, dakle, cvjetala Đogova ljubav, a sa njom i ljubavna poezija, i prepiska, u Padinskoj Skeli 1983. godine.
Koliko nam je poznato, nijedan srpski pjesnik, nikada, nije pred sudom branio tako uspješno i efektno svoju poeziju, kako je to briljantno činio Gojko Đogo. Đogova odbrana poezije pred sudom je svjetski raritet i sigurno pripada najboljim odbranama te vrste koje su ikada napisane i izgovorene na bilo kojem jeziku. Ta odbrana služi na čast Gojku Đogu i kao pjesniku, i kao moralnoj i intelektualnoj ličnosti najvišeg reda i integriteta.
Najvažnijoj intimnoj odbrani svoje poezije pripada Đogova antologijska zatvorska pjesma „Moj sudija”. Pjesnikov sudija, jedini i pravi, jeste onaj u pjesnikovim grudima – pjesnikovo srce. Taj sudija ne trpi laži i neumoljivo kažnjava za svako licemjerje, bezuslovno zahtijevajući od pjesnika da bude dosljedan sebi i svojoj poeziji; da bude u punoj saglasnosti sa sobom i sa svojim 607 srcem. Ta pjesma je dostojna da bude izgovorena i pred Bogom, u crkvi, i ovdje, u hramu nauke i umjetnosti. Ova pjesma – i misaono, i moralno, i estetski – služi na čast Gojku Đogu i srpskoj poeziji:
Sudija je slepi sluga sudbine,
a sudbina ima večernje i jutarnje novine.
Srce je moje meni sudnica,
moj svedok i saučesnik
i onaj što mojim delima sudi.
To je jedini hram
u kome veronauk učim
i bez stida i straha
perem lice u njegovoj svetoj posudi.
Nije kameno ni gvozdeno,
ali se ničim ne da podmititi.
Koliko sam puta hteo
u zavetrinu da sklonim glavu,
a srce mi je zapovedalo
da s glavom igram ćuškape.
Ništa ne mogu tom malom namćoru.
Kad mu kažem grku reč
ili zabasam nekud protiv njegove volje,
ono vadi nože iz potaje…
A meni se od srca ne umire.
Duša je njegova baština,
niko je prisvojit ne može
i duši je dobro dok je srce greje.
Tako je u mojim nedrima,
na današnji dne, 2. jula osamdeset prve:
mirna razina i vetar u jedrima,
moj sudija je zadovoljan mojim delima.
Sve tri navedene pjesme su iz meni najdraže Đogove knjige Crno runo – knjige tamničke poezije, po kojoj sam nazvao Gojka Đoga Crnim Argonautom srpskog pjesništva. Za razliku od grčkih Argonauta, koji su tragali za zlatnim runom, Đogo se ogrnuo crnim, tragičnim runom svoga naroda i njegove istorije; svoga 608 dvadesetog vijeka, kojem je ispjevao zadušnicu. Taj prošli, XX vijek, Đogo vidi kao razoran, u znaku logora i tamnica, o čemu pjeva u pjesmi „Lek od zaborava”:
Ako išta proslavi ovaj vek,
proslaviće ga logori i tamnice.
To su naše svete zadužbine.
Samo u jednoj klanici petnaest hiljada ovčica klano je za dan.
A gozba je trajala godinama.
Doduše, naš je vek čovekoljubiv,
giljotinu je poslao u muzej,
sprave za mučenje su humanije,
imaju hiljadu točkića
i ne zaustavlja ih niti navija ključić
kojim zveckaju stražar i sudija.
Nove se brave otvaraju i zatvaraju šifrom,
na mig nevidljiva oka ili kažiprsta,
niko ne vidi ruku koja ga za grlo steže
niti zna koliko ga koraka deli od bezdana.
Dvadeseti vijek je unapredio tehnologiju mučenja i ubijanja ljudi, i cijelih naroda. Logori su postali fabrike smrti koje cinično pokazuju svoju sarkastičnu „čovjekoljubivost” efikasnošću masovnog ubijanja i uklanjanjem primitivnih osamnaestovjekovnih giljotina i dželata. Zatvori su postali zamjena za lječilišta, banje i bolnice.
Pjesma „Zadušnica minulom veku” nastala je poslije Crnog runa, ali nosi isto, tragično osjećanje svijeta i istorije. Ispjevana je u četiri osmeračka katrena, čime se primiče folklornoj tradiciji. „Zadušnica” je postala svojevrsna naricaljka, tužbalica za „našim danima”, što bi rekao Dis, i za našim stoljećem. Pjesma ima povlašćeno, završno mjesto u knjizi Kukutin vrt.
Prva strofa je u znaku posmrtne tišine i potonuća u blato, baru i mulj. Zamukle su i zloglasne noćne ptice, jejina i ćuk, inače, glasnici smrti. Tragična sudbina jednoga naroda se odigrala, a užasno stoljeće je preminulo. Rima je muška; jednosložne završne riječi u stihovima su nosioci negativnog osjećanja (muk, gunj, ćuk, mulj). Jedina boja je crna, boja mrkoga gunja u koji je omotana zemlja kao u kakav crni pokrov:
Oko mene duboki muk,
zemlju mrku zavio gunj,
muči jeja i ćuti ćuk,
sve tone u baru i mulj.
Pjesnik koji je cio život potrošio razgoneći mrak, prinuđen je da prizna apsolutnu pobjedu mraka i sopstveni poraz. Ne sluti se nikakav izvor svjetlosti, ni prirodni, ni vještački, ljudski, u opštem mraku čija se vlast najavljuje narednih stotinu godina. Svijet je pretvoren u bezizlaznu mračnu tamnicu:
Nigde zvezde, nigde sveće,
ni izlaza iz zindana,
mraku niko umać neće
stotinu novih godina.
Treća strofa izražava umor, poraz i prepuštenost sudbini, odnosno svođenje negativnih računa istorije koje, očito, ispostavljaju drugi, stranci. „Vučjem rodu” – Đogovom narodu – preostalo je da se ogledne u „krvavom ogledalu” zvijer-vijeka:
Šta će biti neka bude,
računi su svi na stolu,
ogledni se, vučji rode,
u krvavom ogledalu.
U završnoj strofi Đogo priziva Mandeljštamovu metaforu veka zveri, zloguko gledajući na dolazeće stoljeće i istorijsku perspektivu svoga naroda. Vijek zvijer je minuo, ali još krvoločno vampirski škrguće zubima s onoga svijeta. Njegovo mlado štene, nastupajući dvadeset prvi vijek, sprema se da nastavi s razdiranjem kože vučjega roda:
Veku zveru u ponoru,
ne škrgući s onog sveta,
kožu će da nam razdiru
zubići tvoga šteneta.
Podsjetimo se kratko Đogovih pjesničkih knjiga. Za Tugu pingvina (1967) Rajko Petrov Nogo veli da je to „drugo ime za pesnika, a možda i za poeziju uopšte”:
Prerušen u pingvina
Šepam između četiri zida
Danju plovim noću letim
Noge su vesla ruke patrljci krila.
Marko Paovica Đogov naslov razumije kao dijalog sa Bodlerovom pjesmom „Albatros”. Đogov pingvnin se može razumjeti kao parodija Bodlerovog „Albatrosa”, pa i parodija romantičnog viđenja pjesnika. Albatros je usmjeren prema gore – prema nebu i visini – a pingvin je usmjeren prema dolje – prema vodi i svijetu mrtvih – pa on može „probuditi uzaludne žrtve”. Tuga pingvina prožeta je melanholijom i ironijom; postupak pisanja pjesme je postupak zagonetanja, „zavezivanja”, „šifrovanja” jezika, tako da je pjesma shvaćena kao zagonetni tajnopis, na tragu simbolističke i postsimbolističke poetike.
Metafizička zebnja i prigušena melanholija svojstvene su – prema Nogu – Đogovoj zbirci Modrica (1974), obilježenoj zavičajnim hercegovačkim pejzažem, nad kojim „vihori uvek vlažna, oprezna vučija njuška”. Modro i plavo su boje hercegovačkog vazduha, tako da je u Humnini moguće „vazduh upotrebiti kao plavilo / i plaviti platno”. Modro je povlašćeno u citatu Valerijeve pjesme „Palma”, gdje nalazimo ponavljanja slična onima u Đogovoj Modrici:
Strpljenja, strpljenja,
strpljenja u modrom!
Svaki atom bdenja
urodiće zrelim plodom.
I pjesnički jezik se otvara prema lokalnoj leksici i toponimiji, prema zavičajnim stećcima i kulturnoj istoriji, ali i prema fascinacijama iz djetinjstva.
Kukuta (1977) je komponovana prema iskustvu i modelu Modrice, ali se u njoj nalaze dvije oprečne poetičke tendencije: jedna hermetična, prema poeziji kao tajnopisu, a druga sasvim otvorena, angažovana, čak i satirična. Prvi put je nagoviještena Đogova poetika „razvezanog jezika” i satirične alegorije i aluzivnosti, pa su pjesme „Onomo on” i „U njegovoj ruci” već snažan nagovještaj Vunenih vremena. Kukuta je međa u Đogovom pjevanju – kraj „zavezanog” i početak „razvezanog” jezika. Uostalom, naslov je već aluzija na otrov i na Đogu dragog Sokrata. Taj naslov potvrđuje narastajuću Đogovu vjeru u poeziju kao istinu o svijetu i potrebu da se kažu gorke i otrovne riječi o sopstvenom vremenu i svijetu.
Onomo on je folklorna oznaka za demonsko i opasno što se ne smije imenovati kako se ne bi prizivalo; za Nepomenika, „nečist” i otrov iz Kukutinog vrta. U istoimenoj Đogovoj pjesmi je svemoćni tiranin, „naš gost i domaćin”, krunisana glava na vrhu piramide moći, oličenje tiranina samodršca koga slave „Azijati i svete knjige”; „on nam mesi rebra / mi mu peremo lice / u nebeskim sudnicama”, pa se autentnični demon pojavljuje kao čist i blistav. Pisana kao pjesma o Nečastivom, đavolu, Nepomeniku, ona je uvela u Đogovu poeziju budućeg junaka Vunenih vremena i tehniku alegorijske aluzivnosti, što je još izrazitije u pjesmi „U njegovoj ruci”, kojom je sugerisana atmosfera straha, čiji je izvor u Njegovoj glavi: On „olovo vadi iz svoje glave / i zaliva nam usta i uši”, kako ništa nepoželjno ne možemo ni čuti ne reći, dok napolju od straha i jeze „zubi cvokoću”. „U njegovoj je ruci vaga i teg”, pa sudi i vlada doživotno i nekontrolisano, ne držeći se zakona:
Ako neko pita
Po kom zakonu vlada,
Izmeriće mu jezik na terazijama.
Zakon i mjera mu je sopstvena gvozdena čizma:
Što mu pod gvozdenu čizmu
Ne može da stane
– Odseca.
Ovo satirično-alegorijsko usmjerenje imaju i pjesme „Pseto kažiprst”, gdje je kažiprst pokazivač i potkazivač, uhoda i špijun ostale braće:
Njegovo je da pazi
Šta rade ostali prsti,
i „Veliki i mali”, u kojoj palčić treba da podredi maloga kako bi srušio i ponizio velikoga:
Zakucaj u zemlju malog brata,
Popni mu se na vrh glave.
Samo se velikom pomokri za vrat
Da i on jednom oseti
Kakva je mala nužda.
Vunena vremena (1981) je kultna Đogova knjiga; knjiga sa sudbinom, koja je postala i sudbinska pjesnikova knjiga. „Razvezivanje” jezika njen je pjesnički program. „Malom jarcu”, koji je metafora pjesnika, njegov račvasti jezik je „vezan u crne vezice”:
Odreši ga, mali jarče, i pusti
da brsti na ulici.
Račvast jezik je otrovni, zmijski, poskokov jezik, koji treba izvući iz stupice, kako bi se, oslobođen, pozabavio našom nesrećom, tematizovao živi život i njegova bolna, zabranjena mjesta, oslobađajući nas od straha, čija je metafora vuna:
Na tvom jeziku poskok skače
i oblizuje te iznutra.
Strah i vuna su svuda, u čovjeku i oko čovjeka. Strah je čovjeka pretvorio u groteskno biće sa klupkom u trbuhu i persijskim razbojem na rebrima. Vuna je „zver / dlakava i gluva”, koja se iz sebe obnavlja i neprestano raste, kao trava, prekrivajući zemlju, nebo i čovjekovu dušu. Razvezanim jezikom se pobjeđuje strah, a prestravljeni ljudi – šutići i ćutići – što „pod kamen jezik meću / a vunu nose u trbuhu”, postaju narogušeni pobunjenici.
Aktivirajući staru slovensku mitologiju, Đogo vodi svoju pjesmu „na dvije vode”, dajući joj univerzalne dimenzije, kao u ciklusu „Kuća oca Crnboga”. Crnbog je staro slovensko božanstvo donjeg svijeta, mitološki preteča đavola, velikog satiričnog, aluzivnog potencijala.
Đogo je izveo cio zvjerinjak na ulicu i uveo u poeziju, aktivirajući satirične i aluzivne potencijale basne i životinjskog svijeta. U „Šapatu u čeki” sašaptava se sa srednjovjekovnim vlastelinom Vukom Vlaćevićem iz zavičajnih Vlahovića „o visokom lovu i svinjama”. Pjesma je anticipacija „bucanja zemlje na komade”, koje je projektovano sedamdesetih, a realizovano devedesetih godina XX vijeka, i srodno je srednjovjekovnom istorijskom iskustvu:
Brkati zubati, grokću rove,
bucaju zemlju na komade
a svi loču iz jedne glave.
Od smrada se njihova
u Humnini ne može živeti.
Trodjelna pjesma „Zver nad zverovima” ima moto iz starog Fiziologa i uspostavlja intertekstualnu vezu s tradicijom stare srpske književnosti, jeste parabola o smrti najmoćnijeg među moćnicima, samozvanca cara zvijeri. U prvom dijelu pjesme predstavlja se moć nad moćima zvjerske vladavine zvijeri nad zvjerovima. U drugom je slika mrtvog velikog medvjeda i prvih reakcija bezumnih životinja, sa parodijskim citatom stiha iz epske pjesme „Mali Radojica”:
A sad mrtav leži
i šape mu ližu bezumne životinje,
njušci svojoj stoka ne veruje:
nije umro, već se ućutao?
Treći dio tematizuje strah i od velikog medvjeda, i od njegove smrti, ali i od njegovog vaskrsenja:
Niko ne sme da mu izmeri rep
i ogledalo pod nos prinese,
može zver da vaskrsne
i sedne na Stolicu.
Vunena vremena su knjiga potres, složena i višeznačna, suviše jednostrano pročitana u zagađenom kontekstu, pod pritiskom sudskog procesa i lavinom političkih diskvalifikacija; prva i stožerna knjiga Đogove trilogije.
Druga knjiga vunene trilogije je knjiga tamničke poezije Crno runo (2002), meni najdraža; knjiga opjevanog tamničkog iskustva, gorko odbolovanog i proživljenog; knjiga kojom se Đogo vratio u srpsku poeziju i u književni život. To je knjiga-žitije „ispisano na koži / sa unutarnje strane”, čija slova ni „prljava ruka, ni smrt izbrisati ne može”. U njoj je sažeto gorko pjesničko iskustvo i sudbina. Pjesnik mora da se igra riječima – gujama prisojkinjama – da pokušava da uspostavi pokidanu poštu s nebesima. Pjesnik je „slepac u legendama” koga „sudbina pevača goni da izgovara / ono što mudri izvori prećutkuju / i noć upreda u svoje mrke pređe”. Pjesnik je programski palikuća; luda koja u mraku pjeva da rastjera i pobijedi strah:
Budi buktinja, budi munja,
saspi za vrat bokal ulja
i gurni žišku pod košulju,
osvetli bar svoju mrčavu
kad ne možeš vaseljenu.
Bolji je taj višak slepila
i zapaljena vlastita kuća
nego klepetuša bez jezika
i sveća zadušna
sebi i svom veku.
[…]
Dobro je ipak
kad se nađe kakva luda
da u mraku zapeva
i rastera strah.
Đogovu vunenu trilogiju završava pjesnička knjiga Klupko (2018), tematski usmjerena na unutarnju muku koja narasta kao klupko i koje se valja osloboditi. Ta je muka različite prirode i porijekla, o čemu pjevaju tematski različiti, ali komplementarni ciklusi. Đogova poezija je i razgovor sa poezijom i o poeziji.
Đogova vunena trilogija – Vunena vremena (1981), Crno runo (2002) i Klupko (2018) – jedno je od najznačajnijih i najautentičnijih književnih, posebno pjesničkih, ostvarenja u posljednjoj petini dvadesetoga i prvoj dvadeset i prvoga vijeka, ne samo u srpskoj poeziji. Ona je potvrđena i pjesnikovim životom. I po toj potvrdi je Đogovo djelo jedinstveno – ono pripada najboljoj srpskoj, slovenskoj i evropskoj tradiciji pobunjenih i progonjenih pjesnika i poezije.
Banja Luka, 21. decembra 2021.
Letopis Matice srpske, oktobar 2022, god 198, knj. 510, sv. 4, str. 602–614.
