Kako je u Crnoj Gori došlo do još jednog trijumfa pravoslavlja koje je na udaru širom planete, tako je odnekle jarko sinuo Žarko Korać da nam objasni kako je to ona crkva čiji je mitropolit govorio kako je Radovan Karadžić heroj. On u tekstu uopšte ne vidi razliku između hrišćanstva i pravoslavlja, politike i religije.
Korać, kao neko ko se izjašnjava kao psiholog, mora znati da su mišljenja o pojedinim ličnostima i istorijskim događajima stvar subjektivnosti. Uvjeren sam da je on vidio Đinđića kao spasioca i demokratu nad demokratama, a ja baš naprotiv. Da li me to čini nekakvim nepodobnikom u novom srpskom društvu koje bi Korać gradio?
Da podsjetimo, u pitanju je čovjek koji priča o demokratiji i slobodama ni trenutka ne obrativši pažnju na progon svog kolege sa Filozofskog fakulteta Miloša Kovića. O pravdi i slobodama piše čovjek koji je svojevremeno, boreći se za predsjedničku funkciju u GSS-u, kako je tada prenio „Glas javnosti“, izjavio: „Žene u politici liječe svoje seksualne frustracije“.
Takođe, izjavljivao je i kako je „vlast neodoljiva samo u primitivnim, zaostalim društvima, u kojima se ljudi teško afirmišu na drugi način“, pa je onda riješio da i sam pripadne tom zaostalom i primitivnom društvu, pa je tako bio zamjenik premijera u Vladi Srbije od 2001. do 2003. godine, a onda poslanik u Skupštini Srbije kao dio koalicije oformljene oko LDP-a od 1993. do 1997, od 2003. do 2007, od 2008. do 2012. i od 2012. do 2014. godine.
Kao što vidite, njegova istorija primitivizma i života na račun naroda vrlo je bogata, a valja podsjetiti da je u periodu kada je obavljao navedene funkcije bio poslanik i onog dijela naroda koji svojim novim galimatijasom nazvanim „Đilasova kopilad“ i odbjegli „srpski svet“ vrijeđa u „Danasu“, tačnije bio je i poslanik onoj većini naroda u Crnoj Gori koja je bila za ustoličenje mitropolita Joanikija.
Nije propustio veliki psiholog, sada već slučaj za psihologa, priliku da još jednom podsjeti na laž da je blaženopočivši mitropolit Amfilohije prijetio na Đinđićevoj sahrani, jer ta laž u drugosrbijanskim krugovima, i pored mnogo puta datog objašnjenja mitropolita da je rečenica usmjerena protiv Đinđićevih ubica, uvijek posluži da tekstovi budu za nijansu duži i da izazovu još više mržnje navodno pišući protiv iste, a i da se ispuni revizionistička kvota.
On tvrdi da je ono komitsko divljanje na Cetinju „otpor instituciji koja negira osnovno ljudsko pravo da se nacionalno izjašnjavaš kako se osjećaš“. I Korać se sigurno osjeća, ali nije siguran kao šta. Šizofrenija je obuzela ocvalog psihologa koji više nije siguran da li je psiholog ili političar, Srbin ili bilo šta drugo, demokrata ili liberal, profesor ili kolumnista (mada njegova ocjena od 3.75 na sajtu za ocjenjivanje profesora govori u prilog tome da je ipak kolumnista), i da li su u pitanju neznanje ili godine.
Napisao je da „tuga Beograda što postoji crnogorska nacija je ogromna“, a zna da je Beograd, barem oni glasovi koje imamo priliku da čitamo, srećniji što postoji crnogorska nacija od Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti.
Rekao je kako smo za vikend svjedočili golom državnom nasilju u funkciji očuvanja društvene pozicije SPC, jer, zaboga, valjda policajci nemaju pravo da se brane kada grupa huligana dođe da pali gume, blokira puteve i prijeti.
Jedino nasilje koje smo vidjeli jeste ono na barikadama na Cetinju, dok smo u Podgorici vidjeli jedino ono što pravoslavlje i jeste, a to je ljubav. Ispade, po njegovom, da je sramota braniti mitropolita ukoliko mu je već život ugrožen, i to objašnjava slučajem nadbiskupa Tomasa Beketa tvrdeći da crkva mora opstajati kao nenasilna. Biće da Koraća ne napuštaju samo misli koje lijepi na papir, već i sjećanja, jer koliko se sjećamo, oni na barikadama su bili nasilni, a ne patrijarh i mitropolit koje su sprovodili na ustoličenje poput zatvorenika.
Nakon toga, Korać tvrdi kako nam na demokratskom putu SPC neće pomoći, a valjda njegovo životno djelo i političko angažovanje hoće, njega koji Pilipendu čita kao priču o siromašnoj ženi. Za sam kraj onog skoka sebi u usta od teksta, on kaže: „Pokušajte da zamislite scenu gdje patrijarh sam odlazi među demonstrante na Cetinju, sjeda sa njima i razgovara. Ako ne možete, onda je to definicija nas samih“.
Da je nekim slučajem patrijarh otišao među demonstrante, dogodilo bi mu se isto što i mitropolitu Joanikiju Lipovcu. Možda ga baš zato Korać tako i savetuje.
A ako je baš toliko njemu stalo do crnogorske državnosti i komitske pravde, zašto nije otišao na Cetinje sa Nenadom Čankom? Bila je to prilika da revitalizuje svoju političku karijeru, možda nekom savjetničkom pozicijom kod Mila Đukanovića ili da dobije mesto profesora negdje u Crnoj Gori. Valja raditi na revizionizmu, a Korać kao čovjek koji je svojevremeno u novinama opisan kao neko koga „uglavnom zastupaju ljudi koji imaju problema sa vlastitim identitetom i s kontrolom vlastitih nagona“ (ovo sa nagonima valjda zbog onog zaljubljivanja u studentkinju) mogao bi se naći u samom vrhu nove crnogorske nauke kad već ovdje ore te zatravljene njive psihologije čisto rekreativno.
Korać je učestvovao u pravljenju „Metle bez drške“ na čemu moram da mu zahvalim, ali tek sad vidim gde je drška završila i zašto se emisija tako zvala. Geljajući, valjda zbog drške, u autošovinizam, Korać se preporučuje za neke nove izvore finansiranja i uticaja. Dajte da se pomogne čovjeku sa nekom pozicijom, ipak je u pitanju nekadašnji predsjednik vlade skoro pa čitava dva dana (17. i polovinu 18. marta 2003. godine).
Kad pročitate gorenavedeni tekst iz „Danasa“, videćete da je Korać sasvim sigurno duže bio premijer nego intelektualac.
Milan Ružić
Izvor: Standard.rs
