Osjećati se ili deklarisati − Srbinom ili Crnogorcem, nije apriorna vrijednost, kao što nije ni približno dovoljno da bi bio − čovek. Za to je potrebno mnogo: da težiš, i da tragaš za vrijednostima, koje po prirodi stvari definišu sve ono − što smatramo čovjekom, dakle: i karakter, i moral, i etos, znanje, obrazovanje, i saosjećajnost i druge determinante koje u zbiru čine čovjeka − dobrim čovjekom.
A tek onda ako to smatraš važnim možeš izreći deklaraciju ili osjećaj pripadanja naciji, i čak da izađeš iz svog identiteta da ga izdaš, i da usvojiš drugi, ali samo za i od sebe, ne u nazad, ni ne nametati nikome drugome na silu ili nevoljno tvoj identitet.
Ne vidim razloge: zašto bi neko izlazio iz identiteta svojih predaka i usvajao novopečeni. Ali, kao zagovornik slobode, prihvatam i to, pod uslovom da niko nema pravo da prepravlja prošlost, da je nenaučno i na plitak i kafanski način mijenja. A ima neosporivo pravo da se sam sa sobom opredjeljuje, kako god želi, jer je to stvar izbora, stvar slobode. Da bi krenuo u to svaki čovjek mora dobro da se naoruža ozbiljnim znanjem i obrazovanjem, kako ne bi sam sebe ali i sve svoje i pretke i potomke iz zabluda, strasti ili interesa ili iz posijane mržnje dalekosežno − kompromitovao. Možemo osramoćivati sebe ali ne i svoje pretke, ne, ni potomke.
To je put pomirenja u Crnoj Gori. Stvarnog i iskrenog pomirenja, a ne ovakvog lakrdijaškog, partijskog, iz prkosa, taštine, laži, zle ćudi. Nije u redu da zbog tih razloga čovek nameće svojim potomcima da izvrgavaju ruglu svoje pretke jer će poništiti sve vrijednosti.
Istorija se ne dogovara i ne utvrđuje − ni u politikantstvom prožetima Ustavom i zakonima. Ona jednostavno postoji i takva je kakva je. Možemo prigovarati argumentovano − ali ne i njome trgovati, dilovati jer to ne čine dobri ljudi, a osjećanja i ljubav nisu na berzi, ni na trampu, ni prodaju. Nije svojstveno čovjeku.
Njegoš je drugo ime Crne Gore. On se ne dâ prati ni dirati. Svako osporavanje Njegoša je udar u temelj Crne Gore, a sada i ovdje nam treba stvarno a ne ovo lažno pomirenje u grotlu i vrevi mutljaga prizemnog strančarenja i plitkog političarenja. Ozbiljni i priznati istoričari se naravno trebaju baviti istoriju a ne sa apriornim kreacijama u cilju da ugode sadašnjim političarima. Političari naravno trebaju da se bave ozbiljnim društvenim problemima u svim sferama društva. A oba svojevrsna „staleža”, treba da svesrdno omoguće, da podstreknu i da pruže dovoljno utemeljenje, da se u narodu Crne Gore stvarno pokrene proces − mirenja. Po svim osnovama i po svim dijagonalama i paralelama.
Sadržaj sadašnje „posude“ u koju je „usuto i dosipano novocrnogorstvo“ je van svake razumne sumnje, potpun antipod svega što je Crna Gora nekada bila i što u stvarnosti i realijama jeste. Otuda se u crnogorstvo društvo vratilo bogoborstvo, bratomržnja, produbile stare i obrazovale nove „tačke razdora“. Sve se jasnije vidi iz dana u dan da su „sijači mržnje”, dok su mržnju utemeljivali i usijavali s jedne strane, s druge ti isti sejači mržnje Crnu Goru u tolikoj krali, da su je na kraju − ukrali narodu. Crna Gora je danas ni manje ni više nego −Ukradena zemlja.
Pomirenje je živ i stvaran proces, nije nikakva, pa ni EU direktiva. Ono mora biti naše, a ne tuđe, ono mora otvoriti svaku ranu da bi je zalečilo i svaku prećutanost i mrak da bi ga osvijetlilo. Njegov karakter je takav da se ne može nametati ni utjerivati. Uostalom kad dođu smutna vremena i kada se voda zamuti kao ova, stoljetna, stara poslovica kaže, vrati se svojim korenima. Braći, sestrama, djeci, susjedima, kumovima, prijateljima. Tako će ovaj narod napokon krenuti iz procesa vrenja u proces − zrenja. Poslednji je čas.
Dr Vladan S. Bojić, advokat
