Piše: Srđa Trifković
Svedoci smo početka zrelog perioda opadanja Zapada: liberalnog posthumanističkog totalitarizma. Ipak, iz Amerike dolazi jedan pozitivan trend gde mladi muškarci sve više gravitiraju ka tradicionalnim hrišćanskim praksama i pravoslavlju
Njujork tajms je 19. novembra izvestio da se među Amerikancima u okviru pravoslavnog hrišćanstva dešava neviđena promena. Kako navodi list, širom zemlje je došlo do naglog porasta interesovanja za pravoslavlje, a to u najvećoj meri podstiču konzervativni mladići. U tekstu se ističe da se „nešto menja u inače tihom kutku hrišćanstva u Sjedinjenim Državama, koji se ponosi time što se tokom vremena vrlo malo menjao.”
Sveštenstvo širom zemlje prijavljuje „rekordan broj prisutnih na bogosluženjima“. U izveštaju se naglašava da novi vernici, koje opisuju i kao „energične nove pristalice, posebno među konzervativnim mladim muškarcima“, bivaju privučeni zahtevnijim oblikom hrišćanskog života, gde se oseti i eho tema povezanih sa muškošću (menosferom).
Ovaj obrazac dovodi u pitanje dugo ukorenjeno uverenje da mlađe generacije postaju manje religiozne. Pozivajući se na podatke Pju istraživačkog centra, Tajms je naveo da su više od 60 procenata pravoslavnih hrišćana u Sjedinjenim Državama muškarci (u poređenju sa 46 procenata kod evangelista). Osim toga, pravoslavne zajednice imaju tendenciju da budu mlađe, pri čemu je 24 procenta odraslih vernika mlađe od trideset godina.
Ova energija u Istočnopravoslavnoj crkvi među Amerikancima odražava širi trend, kako zaključuje tekst, u kojem mladi muškarci sve više gravitiraju ka tradicionalnijim i strukturisanijim hrišćanskim praksama.
Ovo je odlična vest, i nimalo iznenađujuće, ona uznemirava neprijatelje. U percepciji vladajućih elita (post)modernog Zapada, narodi oblikovani pravoslavnim hrišćanstvom pripadaju tradiciji koja im je i strana i zlokobna. Nasuprot tome, mnogi zapadni hrišćani sve više u pravoslavlju vide moralno i liturgijski zdrav bedem — i protiv zapadnog sveta koji je, po njihovom mišljenju, poludeo u samodestruktivnoj „vok“ ideologiji, i protiv progresivističkih tendencija među njihovim sopstvenim visokim crkvenim velikodostojnicima.
Otpor hrišćana
Uprkos nasleđu povremeno zategnutih odnosa između „latinskog Zapada“ i „grčkog Istoka“, živ dijalog i uzajamna pomoć hrišćanskih tradicionalista i te kako su mogući i poželjni. Mada, naravno, ne u ime nekog mlakog „ekumenizma“. Pojedinačno, razbijeni u zasebne tabore, tradicionalisti su bespomoćni u borbi protiv „raka post-postmodernije“.
Otpor snagama novog totalitarizma nosi visoku cenu, što vidimo u progonu Amerikanaca i Evropljana koji ne žele da njihova deca budu indoktrinirana LGBTQ ideologijom. Progon i mučeništvo neraskidivo su povezani sa pravoslavnim iskustvom, naravno najpre pod muslimanskim osvajačima u srednjem veku, a zatim u 20. veku pod komunizmom.
U ovom veku, po svoj prilici, doći će red na zapadne hrišćane da ozbiljno iskuse progon. Kako se liberalno-posthumani teror pogoršava sa obe strane Atlantika, postaće neophodno da svi hrišćani – bez obzira na tradiciju ili denominaciju – odrede šta je dopustivo, a šta nije u odnosu između crkve i države… naročito države koja sprovodi zle politike i nameće zle prakse i uverenja svojim podanicima.
Za verujuće hrišćane svih denominacija i tradicija neophodno je da, ovde i sada, odbace svako apsolutizovanje državne vlasti. Trebalo bi da svi imamo zajedničko razumevanje onoga što je ispravno i pogrešno, koje životne prakse vode ka životu ili smrti, ropstvu ili slobodi, blagostanju ili siromaštvu.
Institucije i zakone treba prihvatati kao imperativne samo utoliko ukoliko teže da podrže dobro i ograniče zlo. Ako je pravni otpor nemoguć, kao u slučaju onoga što tekst naziva satanskom indoktrinacijom dece – naročito pripremom tinejdžerskih dečaka za hemijsku kastraciju i hirurško sakaćenje – onda se hrišćanin mora okrenuti građanskoj neposlušnosti. Ako državna vlast prisiljava vernike da otpadnu od Hrista i Njegove Crkve, da čine grešna i duhovno štetna dela, Crkva i verni imaju i pravo i dužnost da ukinu poslušnost državi. Ako i kada počnu progoni, hrišćani moraju nastaviti da otvoreno svedoče veru.
Tekući moralni kolaps Zapada je zaista špenglerijanski. Posle razornih evropskih građanskih ratova od 1914. do 1945, cvetovi zla su procvetali 1960-ih, decenije koja se pokazala kao inkubator pogrešnih ideja i životnih stilova. Duh civilizacijskog samoodricanja i dekonstrukcije preuzeo je Zapad, spajajući Mišela Fukoa i Frankfurtsku školu, sastavljenu isključivo od ne-nemačkih izbeglica iz Nemačke. To je proizvelo, a na kraju i proslavilo, opsesivnu potrebu da se veliča Drugi (naročito islam) i još morbidniju opsesiju rasom, rodom i seksualnom orijentacijom, što je oblik ludila koji se trenutno metastazira sa obe strane Atlantika.
Opadanje Zapada
Svedoci smo početka zrelog perioda opadanja Zapada: liberalnog posthumanističkog totalitarizma. Sistem proizvodi ogromnu količinu informacija koje se unose u dualizovanu pseudo-realnost u kojoj reči i koncepti dobijaju nova značenja (npr. inkluzija, tolerancija i slično).
Reč i Svet su razdvojeni. Empirizam je potčinjen strogom nominalizmu; iskustvena stvarnost ne sme da stane na put razvoju ideološke vizije koja stvara sopstvenu stvarnost. Primaoci poruka ili se potčinjavaju manipulaciji, ili se proglašavaju devijantnim. Demokratija je pretvorena u manipulativni proces zasnovan na unapred određenom, ideološki vrednovanom ishodu. Kultura više nije integrisan sistem znanja, verovanja i ponašanja. Umesto toga, postaje suvišna kao mehanizam za održavanje društvene dinamike i integracije. Postaje proizvod za konzumiranje, a ne iskustvo.
Kultura smrti, utelotvorena u kultu devijantnosti, dala je gorke plodove, ali oporavak je još uvek moguć, što pokazuju primeri Mađarske, Slovačke i Poljske
Sekularizam koji zamenjuje hrišćanstvo kao temelj identiteta Zapada, odbacio je pojam evropskog društvenog, geografskog i kulturnog prostora koji bi trebalo štititi od fizičkog i duhovnog prodiranja. Evropa je sada na putu istorijski neviđenog demografskog i kulturnog samoponištavanja. Sa južne strane Mediterana, iz Afrike, iz Azije, stvara se utisak da Zapad ide nizbrdo, utisak da je Evropa bogata vila sa nemoćnim starim stanarima, sa slomljenom bravom i bez noćnog čuvara.
Izdajnička elitna klasa je uzrok smrtnih slabosti Zapada, uključujući kako primarni uzrok gubitak vere, ali i niz sekundarnih, kao što su otvorene granice, migrantska invazija i kultovi „raznolikosti“ i „tolerancije“. Ovi uzroci idu ruku pod ruku sa demonizacijom i kriminalizacijom svakog neslaganja, sa primenom drakonskih zakona protiv „govora mržnje“ i radikalnim merama nadzora nad neprikladnima: npr. AfD u Nemačkoj. Pokojni Sem Frensis je ovog monstruma prikladno nazvao anarho-tiranijom.
Kultura smrti, utelotvorena u kultu devijantnosti, dala je gorke plodove, ali oporavak je još uvek moguć, što pokazuju primeri Mađarske, Slovačke i Poljske. U suprotnom, do kraja ovog veka više neće biti „Evropljana“ kao članova nacija koje dele isti jezik, kulturu, istoriju i pretke i koje nastanjuju zemlje nazvane po njima. Istovremeno, da bi ironija bila potpuna, propadajućim nacijama Evrope se govori, a potom se brutalno primoravaju da to prihvate, da je demografska promena blagoslov koji obogaćuje njihova inače osušena društva i čini ih uzbudljivo raznolikim.
Laž na kojoj počiva postmoderni Zapad jeste da Boga nema i da je stoga sve dozvoljeno; da čovek može da se oslanja na svoju ambiciju i razum da reši sva pitanja svog postojanja, da pronađe eskatološki kratak put do kraja istorije, svetovni, po receptu Džona Lenona: bez neba, bez pakla, svet bez nacija i bez religije, u kom svako živi samo za danas.
Hrišćani svih tradicija i denominacija moraju da se okupe kako bi se suprotstavili satanskoj viziji liberalno-demokratske nirvane, koja počiva na istim ideološkim premisama koje su pokretale ranije totalitarne, gnostičke i materijalističke projekte, od Robespjera, Lenjina i Hitlera do Tita, Mao Cedunga i Pol Pota.
Postoji nada, jer postoji Bog.
Izvor: Novi Standard
