Razumio sam da je Đukanović posjetio Vaseljenskog patrijarha u Fanaru u dvostrukoj ulozi; kao (nažalost) Predsjednik Crne Gore i kao slavljenik, čijeg će unuka potom krstiti u Carigradskoj Patrijaršiji. Pa, neka je sa srećom i na dug život dječaku. Neće mu biti teško da bude bolji Hrišćanin od đeda. Uostalom, „naš predsjednik“ po vlastitom iskazu je ateista. I to je, međutim, njegova lična stvar u koju ne bih zalazio da se istovremeno ne radi o javnom laganju na tu temu. A kada Predsjednik laže oko tako krupne stvari, e to je već javna i naša stvar.
Naime, na nemontiranom snimku, koji objavljujem, vidi se da uz dosta muke i nesnalaženja pali (ali i ljubi) svijeću.
Paliti svijeću u Pravoslavnoj Crkvi, kojoj god priznatoj i poznatoj, nije isto što i prižditi gumu na Belvederu. Naime, upaliti svijeću, suštinska je simvolika hrišćanasta; to je osvjetljenje života onom vječnom svjetlošću, svjetlošću koja će nadživjeti tamu, koja će pobijediti smrt. To je unošenje smisla u besmislenu „judol plačevnu“, to je Hristova vatra spasenja svijeta i vijeka, vječni plamen u vječnoj pomračini, neuništiva duša i vaskršnji oganj.
Đukanović koji je izvrgavao ruglu pričest iz jednog putira i jednom kašikom, koji se rugao ljudima koji cjelivaju svešteničku desnicu radi blagoslova, za lične političke potrebe cjeliva svijeću namijenjenu živima – mrtvima se vjerovatno odužio?
Koliko daleko je spreman da ide kada je u pitanju lični interes i dodvorništvo govori i to da je sve to uradio kao ekskomunicirani iz Crkve – neka bude na dobro, pa kako god.
Strašno je, međutim, to javno laganje bez posljedica, to licemjerno pristajanje uz hrišćanstvo na razmjerak, to predstavljanje sebe u potrebnom svijetlu gdje god.
I tako, dok su njegovi najbolji preci i naši Sveti Petrovići, nakon nasilnog ukidanja Pećke patrijaršije, i to okupatorskom rukom, bili spremni da prođu „pola svijeta“ ne bi li se rukopoložili tamo gdje naša vjera nije okrunjena i ugašena, Đukanović prilaže cjeliv na svijeću koja je za njega isto što i šterika, isto što i čibuk pun maloazijskih travuljina.
Taj nagli „hrišćanski nagon“ u jednoj pomjesnoj i sestrinskoj Crkvi, to „osvećenje“ porodilo bi nadu u srcu svakoga od nas da ne znamo i da nismo juče iskusili kakvo je to licemjerestvo i koliko je opasno po živote i mirove.
Ostavljam na kraju njemu i njegovim pristalicama da izmjere moralnost čina! Svoje najbliže treba, dakle, krštavati u kanonski priznatim Crkvama, a one koji izginuše za tzv. CPC, prepustiti svojoj zalutalosti i belvedersoj običajnosti. Što bi rekao Miraš; „Bezbožnici urazumite grešnike“!
Izvor: Goran Danilović/Fejsbuk
