„Onaj ko želi oduzeti slobodu nekoj naciji prvo će krenuti od ograničavanja slobode govora.“ Uzevši u obzir ovu rečenicu Bendžamina Frenklina, nekako mi se čini da je vijest da je profesoru Milošu Koviću zabranjen ulazak u BiH-u prvom redu loša za samu tu državu.
Jer nema sreće u državi u koju se zabranjuje ulazak univerzitetskim profesorima, ali ne i pripadnicima terorističkih organizacija i povratnicima sa sirijskog ratišta.
Zato ova zabrana prije izgleda kao poruka čitavom jednom narodu. Politika na tragu one koja je ustvrdila da je Ivo Andrić sa svojom literaturom „Bosni i školstvu nanio više štete nego sve vojske koje su rušile i palile u ovoj republici“. Politika za koju je Njegoš bio i ostao glavni generator problema na Zapadnom Balkanu.
U takvom poretku stvari, nije bilo iznenađenje ni kad je Danilo Kiš prije par godina oglašen krivim za raspirivanje mržnje.
I zato, da parafraziramo Kiša: u Platonovoj državi nije bilo mjesta za pjesnike, u onoj Hitlerovoj – za Jevreje, a u projektovanoj državi BiH – mjesta nema za Miloša Kovića.
Vrhunski intelektuac i borac za slobodu, svojim imenom utemeljen na Kosovu i Metohiji, Miloš Ković istrajava kao „tragični junak kosovske misli“. Zna istoriju, previše misli i slobodno govori. A to nije dobro.
Poznavanje istorije i sloboda govora su poslednje što treba bošnjačkoj političkoj eliti.
Zato je ova zabrana ulaska iz perspektive političkog Sarajeva sasvim logična.
U tom pogledu, ova zabrana može da služi kao još jedan kratak prilog istoriji beščašća sa kojom je glavni grad BiH onomad odbacivao Andrića. Prosto se nije uklapao. Kratak prilog dugačkoj istoriji progona. Koviću, pak, zabrana ulaska u BiH – može služiti na ponos. Stavljen je u red sa Njegošem, Andrićem i Kišom. I to će biti još jedna dobra referenca u njegovoj biografiji.
Piše: Aleksije Grgur
Izvor: Fejsbuk
