Deceniju za nama traje relaksacija Crne Gore od homofobije, putem šarenolikih prajd-parada. Proces stabilizacije i pridruživanja očigledno podrazumijeva i ovakve karnevale, kakvih nijesmo imali u ovdašnjim običajima i viševjekovnoj tradiciji međuvjerskog i multietničkog sklada. Prvih godina otpor crnogorske omladine prema ovakvim novitetima bio je agresivan i brutalan, pa je zahtijevao angažman značajnih policijskih snaga, dok je posljednjih godina maskenbal duginih boja na podgoričkim ulicama iskuliran. Ono – kao da ga nema…
Ostavljen sam sa sobom, cg-prajd može objektivnije da se sagleda, bez rasipanja naše pažnje na buku desničarskih, crkvenih i fudbal-fanovskih oponenata. Usamljen, prezren i nenapadan, ovaj festival homoseksualnog, lezbejskog i kakvog-sve-ne oglašavanja postao je vidljiviji oku posmatrača kao jedna stvar za posmatranje, koja je zaslužila i poneku kritiku.
Ljudi su se do sada trudili da podrže ”paradu ponosa”, čak i ako ne dijele orijentaciju i uvjerenja učesnika, kako bi je odbranili od primitivnih i neutemeljenih napada. Međutim, nakon njihovog jučerašnjeg defilea ”ulicama našeg grada”, mogli bismo da im, osim ruža i konfeta, uputimo i neku riječ dobronamjerne kritike…
Jer, ovdje postoje i moral i vaspitanje… kodeks ulice i lijepog ponašanja… i prije nego što se neki dečko sjetio da bi mogao imati dečka a ne djevojku, pa samim tim i prije toga što se neki drugi dečko sjetio da bi zbog toga ovom prvom trebalo razbiti glavu! Mnogo prije lezbejki i homofoba – ovdje je bilo seljački i malograđanski žvaliti svog partnera na sred ulice, pokazivati golu guzicu i sise, psovati na sav glas na sred ulice. Ne zato što se neko bojao da to uradi, ili što se stidio dijelova svoga tijela – nego iz poštovanja prema prolaznicima koji su lako mogli biti naši roditelji, ili roditelji naših prijatelja.
Način na koji prajd-ovci artikulišu svoje društvene potrebe i ”brane” svoja prava iz godine u godinu biva neukusniji i sve više tone u dubine mračnije i prljavije od bilo koje grand-parade ili pink-atrakcije. Mnogim učesnicima ovog zbivanja potrebna je pomoć, ali ne ona iz domena pravne nauke i zaštite ljudskih prava, nego iz naknadnog kursa pristojnog ponašanja.
Piscu ovih redova nije problematična tema nečija seksulana orijentacija, koliko nečija potreba da o svojoj orijentaciji (ma kakva ona bila) javno priča. U ozbiljnom muškom društvu oduvijek se prezirao onaj ko bi bio previše verbalan u opisu svojih ”uspjeha” kod suprotnog pola. Em probi uši, em omalovažava sagovornike i okolinu; em – nema tu ”j…(unak)a” čim se toliko priča o tome. Ne vidim zašto bih imao drugačiji kriterijum i za ove koji toliko mašu orginalnošću svoje seksualne orijentacije.
Ako je neko meta nasilja i omalovažavanja, za to postoje zakoni i državne službe koje podjednako štite sve građane. A ako neko misli da nije dovoljno uvažen i tretiran… pa neka se malo potrudi da poradi na svom imidžu. Poštovanje se ne dobija na silu, a još manje ne na propagandu… Dakle, gospodo prajd-ovci, iako ste smilili straaaašno duhovitu parolu ”Skini mi se…”, red bi bio da se malko obučete i upristojite, da bismo mogli da razgovaramo i da se međusobno poštujemo kao ljudi…
Ili, što kaže moja komšinica kada gleda tv-šop, ”e čim nešto ovako agresivno i glasno reklamiraju, odmah mi dođe da ga nikad ne kupim”.
Milija Todorović
