Ursula fon der Lajen, šefica briselske birokratske mašinerije, reče tokom posljednjeg samita EU – Zapadni Balkan: „Šaljemo poruku da Zapadni Balkan pripada EU!“
Geografski, Balkan jeste dio Evrope. Politički, međutim, tokom različitih istorijskih epoha to nije bio.
Koliko je Zapadni Balkan danas u političkom smislu dio Evrope? Koliko nas Evropa, ili tačnije EU, doživljava kao svoj integralni dio?
Više nisu tako rijetke ni ocjene o preranom prijemu Bugarske i Rumunije u EU. Nije tajna, u Briselu ih mnogi sa oduševljenjem nisu dočekali. Ali, morali su ih dočekati pošto u tom periodu članstvo u EU bijaše svojevrsna nagrada zbog prethodnog pristupanja u NATO. Amerikancima je trebao „izlaz“ na Crno more, posle eskalacije ukrajinske krize i slabije upućenima u geopolitičku logiku postalo je jasno zašto!
Pod američkim pritiskom, EU je bespogovorno popuštala. Kampanja protiv Grčke, vođena tokom „godina bankrota“ pomalo je podsjetila i na antisrpsku histeriju iz devedesetih godina u pojedinim zapadnim medijima. Grci su predstavljani kao prevaranti, falsifikatori, kao da na Balkanu drugačije i može biti.
Zapadni Balkan se sagledava kao dio problema, a ne kao dio rješenja.
Za dalje širenje EU, podrazumijeva se na Zapadni Balkan, a i gdje bi drugo, nema podrške u javnim mnjenjima najmanje sedam država članica. Takođe, suštinski nema ni raspoloženja među brojnim političarima, koji teško shvataju šta će im ovo „parče“.
Migrantska kriza jeste reaktualizovala pitanje daljih evrointegracija zapadnobalkanskih država, učinili su to i Rusi i Kinezi jačanjem svog prisustva u regionu, ali sve je to doprinijelo da se o temi razmišlja „malo više“. I ništa dalje od toga.
A proizvod tog „malo više razmišljanja“ jeste i da se oblikuje neko rješenje zahvaljujući kojem će Zapadni Balkan biti „privezan“ za EU, ali neće postati i njen sastavni dio. Zbog toga se vrtimo kroz Berlinski proces uz prateću frazeologiju koju sada ponavlja fon der Lajenova, a prije nje su to činili Mogerinijeva, Eštonova, Baroso, File i brojni drugi predsjednici i komesari čijih se prezimena teško i sjetiti.
Putujemo od „mini Šengena“ ka „Open eri“, mada se u to nisu svi uključili, jer, bezbeli to su samostalni i suvereni subjekti međunarodnih odnosa na koje je nemoguće uticati; gradimo prugu od Niša do Drača, zbog koje je ista ova fon der Lajenova doputovala u Donje Međurovo, predstaviviši nam da je to jednako bitno kao i tranzitni pravac od Beograda do Pekinga, mada nikome živom nije jasno niti čemu će ta infrastruktura služiti, niti kako ćemo kredite vraćati.
I mi i Albanci! Imajući u vidu demografska kretanja u tom delu Balkana, pogotovo.
I? Šta dalje? Kako dalje? Sudeći prema zaključcima posljednjeg Samita EU – Zapadni Balkan nema nikakvog smislenog plana, nikakvih konkretnih rješenja. Osim, već predstavljenog „Otvorenog Balkana“ koji u punom kapacitetu niti je zaživio, niti će zaživjeti i pruge za koju ne znamo kako će se otplatiti!
Neubjedljivo zvuči i priča o desetinama milijardi opredijeljenih za investicije u zelenu energiju, pošto je istog dana cijena prirodnog gasa oborila istorijski rekord. Između ostalog i zbog toga što su se iste te investicije u Zapadnoj Evropi pokazale nerentabilnim sa stanovišta ekonomije i nesigurnim sa stanovišta energetike.
Zato se u zasebnoj tački završnog saopštenja podvlači: „EU je daleko najbliži partner u regionu, glavni investitor i glavni donator. Neviđene razmjere i dometi ove podrške moraju da budu potpuno prepoznati i prenošeni u javnim debatama i komunikaciji od strane partnera.“
Da Zapadni Balkan „pripada Evropi“ neće dokazivati EU, već to treba da dokazujemo mi. U javnim debatama i komunikaciji sa građanima. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Podsjetilo je na jedno predavanje Džejmija Šeja od prije otprilike deceniju i po. Tada su ga slušaoci iz Beograda pitali – a kako misli da Srbiju privuče ka NATO kada je javnost otvoreno i nedvosmisleno protiv toga? Odgovorio je: „Organizovaćemo kampanju!“ Propagandnu, podrazumijeva se.
Uvjerenost da će bilbordi i spotovi popraviti utisak o istorijskoj nepravdi i zločinačkoj agresiji protiv jednog naroda djelovala je sasvim iskreno.
Razočarenje u EU u svim balkanskim društvima raste. U Srbiji je taj proces očigledan, a u Republici Srpskoj, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji u većoj ili manjoj mjeri primijetan. Ipak, treba i naglasiti da nema spremnosti ni kod građana, ni kod političkih elita da se rizikuje.
Otuda i često postavljano pitanje: koja je alternativa? Ako ne želimo u EU, kome ćemo se pridružiti? Ili, zašto sada da kvarimo priliku kada su nam konačno otvorene granice, možemo da legalno emigriramo, nešto zaradimo!?
Desetine hiljada pečalbara odlazi svake godine, trbuhom za kruhom, za većinu njih, na individualnom nivou, i ovakvo stanje jeste nekakvo rješenje.
Voljeti ili ne voljeti EU, podržavati je ili ne, to je jedna strana medalje, a potreba da se prehrani porodica nešto sasvim drugo. Svaka vlast sa tim mora kalkulisati kada posmatra sopstveni rejting.
Elem, situacija nije ista kao prije deset i kusur godina, kada je postojala jednoglasna podrška evropskim integracijama, ali ni ovaj evroskepticizam nije duboko ukorijenjeno mišljenje. Dakle, što se tiče balkanskih društava, sve smo više razočarani u EU, ali nismo spremni da joj se suprotstavimo. Živimo u vremenu društvene konfuzije i političke inercije.
Propaganda tu neće pomoći. Neće pomoći ni javne debate ni komunikacija sa građanima. EU je potrošila najvažniji adut koji je imala – obećanje o članstvu. Istovremeno, uplela se u „političke priče“ kojima jednostavno nije dorasla.
EU ne može „riješiti“ kosovsko pitanje, ne može ni dedejtonizovati BiH, ona čak nije spremna ni da otvori pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom ili osigura bezvizni režim za kosovsko-metohijske Albance. Uprkos demagogiji i frazama, svojim djelovanjem EU jasno stavlja do znanja Zapadnom Balkanu da neće postati dio ove integracije. Ne samo danas, već najvjerovatnije – nikada!
Zbog društvene konfuzije i političke inercije nastavićemo da slušamo i demagoge i njihove fraze, pratiti naredne samite i analizirati efekte ponekog projekta koji nam opredijele. Samo, ostaje otvoreno – dokle to može trajati?
Dovijeka, sigurno neće.
Dušan Proroković
Izvor: Sve o srpskoj
