Svjetska banka je popravila prognozu o rastu srpske privrede za 2021. na šest odsto.
A i drugih privreda koje prati. Predviđa se rast crnogorske privrede od 10,8 odsto, albanske od 7,2 odsto, hrvatske od 7,3, rumunske od 7,3, kosovske od 7,1, mađarske od 7,3, i turske od 8,5. Za neke od njih – Hrvatska, Crna Gora, Mađarska –predviđa se brži privredni rast od srpskog i sljedeće pa i 2023. godine. Uopšteno govoreći, Svjetska banka očekuje da u sljedećih par godina mnoge privrede povrate izgubljenu privrednu aktivnost, a potom da se vrate na privredni rast koji je u skladu sa trajnim proizvodnim sposobnostima svake zemlje. Tako da, kada se uzme čitav ciklus pandemijskog udara i oporavka, relativni odnosi među zemljama ne bi trebalo značajnije da se promijene. Ima bez sumnje izuzetaka, recimo kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija, koje iz različitih razloga imaju usporeni oporavak. Ali kada se sve uzme u obzir, napor da se vrijeme epidemije obezbijedi što je moguće manji pad privrede bez obzira na posljedice po javno zdravlje nije opravdan jer se dugoročni privredni izgledi time ne mijenjaju, osim možda na gore u zavisnosti od zdravstvenih posljedica epidemije i njihovog uticaja na privredne sposobnosti zemlje.
Jedan način da se poboljšaju proizvodne sposobnosti zemlje jesu ulaganja u infrastrukturu. U Americi se vodi rasprava o tome šta bi trebalo da spada u infrastrukturu, jer od toga zavisi u šta bi država trebalo da ulaže. Na jednoj strani su oni koji misle samo na fizičku infrastrukturu, dok drugi dodaju i ulaganja u školstvo, zdravstvo, zaštitu okoline, informatiku i u mnoge druge “meke” infrastrukturne oblasti.
Ekonomski posmatrano, osnovna razlika nije u tome da li je riječ o putu ili o školi ili o bolnici. Već u tome da li je riječ o ulaganjima koja daju rastuće prinose. Ovo je učenje austrijske škole privrednog razvoja, bar kako je ja zovem, u koju spadaju autori kao što su Geršenkron, Hiršman i Rozenštajn-Rodan. Ideja je da bi država trebalo da ulaže u velike fiksne troškove, kao što su putevi ili željeznica, jer se na taj način smanjuju tekući troškovi preduzetnicima koji će koristiti tu novu infrastrukturu.
Uzmimo da je riječ o željeznici. Poslovi koji se nisu isplatili prije nego što je izgrađena postaće profitabilni čim se približi tržište da se tako izrazim. Tako da se smanjuju troškovi i onima koji putuju i onima koji proizvode i trguju. Isto se može reći i za digitalnu infrastrukturu. A onda i za obrazovnu i naučnu jer se smanjuju troškovi razumijevanja i prenošenja znanja a isto se može reći i za sva druga ulaganja u ljudske sposobnosti.
Uzmimo sada primjer koji je aktuelan jer rastu cijene energije pošto se, bar jednim dijelom, teži da se ulaže u energetsku infrastrukturu koja ne zagađuje. Ovo je primjer gdje zapravo rastućih prinosa nema zato što se povećavaju troškovi očuvanja okoline i zdravlja. A potrebno je uložiti značajna sredstva u alternativne izvore energije gjde rastuće prinose nije lako uočiti.
U osnovi, ima smisla da država finansira, recimo, željeznicu jer su društvene koristi veće od privatnih. Ulaganje u put se isplaćuje iz povećane privredne aktivnosti koja povećava poreske prihode. Uzmimo, međutim, da je potrebno da se zamijeni elektrana na ugalj nekim drugim izvorom energije koji ne zagađuje. Gdje je ovaj drugi skuplji. Sa pojedinačnog stanovišta to znači rast troškova tako da se prinosi smanjuju a ne povećavaju. Sa društvenog stanovišta, koje bi trebalo da može da se ustanovi cjelovitim uvidom u državni budžet, koristi ulaganja u energiju koja ne zagađuje bi trebalo da budu bar jednaki onima sa prljavom energijom ukoliko bi se uračunali svi troškovi zagađivanja. U slučaju da je tako, zamjena nove za staru energiju bi se isplatila sa društvenog stanovišta.
Ukoliko je to tako, isplatilo bi se subvencionisati ulaganja u obnovljive izvore energije i nadoknaditi povećane troškove onima kojima bi ona bila skuplja. To nije jednostavno jer zahtijeva drukčije razumijevanje javnih finansija što ne mora da bude politički jednostavno opravdati.
No, jednostavno rečeno, cijena energije uz troškove po kvalitet života trebalo bi da opravdaju napuštanje prljave i ulaganje u čiste izvore energije. To je zapravo isti taj efekat ulaganja u fiksne troškove koji daju rastuće prinose ne neposredno u cijeni energije, već u smanjenju troškova zagađivanja. Isto važi i za sve „meke” infrastrukturne projekte.
To je isti problem i kada se sa kočija prelazi na željeznicu. Ulaganja u željeznicu su velika u odnosu na ulaganja u kočije. Ali su rastući prinosi veći. Isto je i sa obnovljivim izvorima energije u poređenju sa prljavim.
Vladimir Gligorov
Izvor: Novi magazin
