Režirani protesti crnogorskih sindikata u kontekstu višedecenijske kadrovske politike DPS-a, kada su državni organi i službe ispunjavane isključivo lojalnim kadrovima, a potom višestruko uvećane na štetu realnih potreba države, predstavljaju tempiranu bombu za novu parlamentarnu većinu i Vladu.

Jasno je da sadašnja parlamentarna većina mora zauzeti jedinstven stav u vezi režiranih sindikalnih protesta, jer je to de-fakto političko pitanje koje povlači za sobom potrebu odgovora na mnoga druga, važnija pitanja.
Dakle, parlamentarna većina mora pokazati političku volju i odlučnost u rješavanju kompleksne situacije.
Mora imati jasan stav!
Na primjer, šta raditi sa enormnim viškom državnih službenika za koje sindikati takođe traže povećanje plata, pri čemu ih taj višak činovnika uopšte ne interesuje?
Šta raditi sa nekoliko desetina hiljada ljudi koje je Đukanovićeva vlast šikanirala na nacionalnoj, ideološkoj i političkoj osnovi, decenijama im ne dozvoljavajući mogućnost bilo kakvog zapošljavanja u državnoj službi?
Da li te ljude dodatno obučavati i osposobljavati ili ih ostaviti da poslije pobjede nad Đukanovićem budu u nemilosti zbog očito nepovoljne situacije, a ne zbog nepodobnosti: koja je odlaskom DPS-a s vlasti skinuta s dnevno reda, kao odvratni kriminalni balast prošlih vremena?
Šta raditi sa par desetina hiljada lažnih diploma čiji su vlasnici zbog političke lojalnosti, a ne znanja i sposobnosti, ekskluzivno dobili mjesta u državnoj službi da se u njoj ne bi zaposlili politički nepodobni građana koji su svoje diplome stekli velikim trudom?
Dakle, protesti sindikata su otvorili mnogo važnije teme od njihovih merkantilnih zahtjeva koji imaju prizvuk ucjene čitavog društva.
Te teme se tiču sadašnje parlamentarne većine i njenog odnosa prema ljudima koji su decenijama bili politički nepoželjni u državnim službama, a koji su glasala sadašnju parlamentarni većinu i srušili Đukanovića.
Politička aritmetika je vrlo prosta.
Sindikate ne interesuje 25.000 ljudi koji su zaposleni s lažnim diplomama niti višak činovnika u državnim organima, što je samo po sebi skandalozno.
Interesuje ih samo povećanje plata za sve one koji su decenijama bili podobni!?
Samim tim se nameće zaključak da su „uzbunjeni“ sindikati tu da štite stari, nakardni sistem koji je Crnom Gorom vladao 30 godina a koji je otišao s političke scene za sva vremena.
Da situacija ima dozu licemjerja, svjedoči nam fakt da su to oni isti sindikati koji su se u vremenima Đukanovića borili da povećanja plata ne bude, ili da ona budu mizerna.
Na drugoj strani, postoje građani koji su srušili taj pakleni sistem, a koji su bili šikanirani po pitanju zaposlenja godinama i brutalno etiketirani kao „neprijatelji države“.
Da je taj šovinistički standard razmišljanja i dalje prisutan, vidjeli smo primjer na nedavnoj unutarpartijskoj izbornoj kampanji DPS-a u Baru.
Jevto Eraković, kandidat za potpredsjednika DPS-a, je na toj tribini besramno uskliknuo: „Oni ljudi koji rade za interese druge države a protiv svoje, nećemo zvati nikako drugačije nego izdajnicima. To nijesu niti naše komšije, niti prijatelji koji su zaluđeni različitim idejama, nego su oni svojevrsni izdajnici koji rade u interesu drugih država“.
Dakle, oni koji su srušili režim Đukanovića su za DPS i dalje izdajnici, kao što su im to bili u prethodnih 30 godina. Sramno!
Dovoljno je Eraković rekao da se ta partija „u reformisanju“ više nikada ne vrati na vlast.
To je taj „reformisani DPS“, kako ga predstavlja stečajni politički lider te anticivilizacijske partije: Danijel Živković!?
Taj incident nam je dao i realnu sliku „važnih“ crnogorskih NVO koje, interesantno, nisu reagovala na govor mržnje Erakovića, a koje se godinama predstavljaju kao ekskluzivni specijalisti iz te oblasti.
Nisu na taj ispad reagovali ni crnogorski sindikati, zastupnici državnih organa i službi koje su prekrcane kadrovima DPS-a, u koje decenijama nisu puštani „izdajnici“, koje spominje Eraković.
Znači, parlamentarna većina se mora odrediti prema sindikatima, zahtjevima sindikata, ali prije svega građanima koji su decenijama bili šikanirani a koji nemaju takve i slične „sindikate“.
Međutim, imaju novu vlast koja mora raditi u njihovu korist i koja mora sindikatima objasniti da su, kao ostatak ružne prošlosti: bili i ostali skaredni mehanizam, neosjetljiv na nehumane segregacije ljudi i društvene probleme koji su mnogo krupniji od njihovih trenutnih zahtjeva.
Znači, osnovne su teme su: višak službenika u državnim organima, 25.000 lažnih diploma, sudbine ljudi koji su decenijama šikanirani na: političkoj, nacionalnoj i ideološkoj osnovi!
Tek onda kao tema dolazi: šta raditi sa sindikatima koji su se, poslije dugog DPS sna, „odjednom nešto probudili“?
Za portal Žurnal: Vojin Grubač
