Staviš petokraku na grudi, ostrviš se na Crkvu bez mjere i ukusa, bez jezičkih pravila i vaspitanja i ‒ misliš da si Če Gevara. Tako izgleda Boban Batrićević i otužna saga o njegovom izigravanju izgnanika.
Razlike: Ernesto nije bio ogavni šovinista kao Batrićević; nije imao finansijske monopolske privilegije od strane 30-godišnje vlasti kao Batrićević na fantomskom FCJK; nijesu ga branile žene pred legitimnim i legalnim sudskim procesom…
Umjesto da kao muško stane iza svojih riječi i kaže šta je mislio kada je nepismeno i nevaspitano pljuvao po sveštenstvu, on okuplja žene raznih sorti da ga brane od mrskog neprijatelja.
Biti ljevičar, a ne biti spreman da platiš kaznu za izrečenu uvredu, da ne kažem da odložiš koju noć u ćorki… pa to je smiješna kopija onih ljevičara koji su hrabro prinosili sopstvenu žrtvu i davali lični primjer tlačenim narodnim masama.
Za šta si napao popove i Crkvu? Za njihovu javnu riječ. I to zoveš klerofašizmom i okupacijom? A kad tebe neki pozove na odgovornost zbog načina kako iznosiš kritičku riječ, onda širiš kuknjavu širom zemlje i sebe poistovjećuješ sa samom slobodom.
Niti si Če Gevara po idealima, niti si Sokrat po spremnosti na žrtvu. Ti si samo jedan mali otpadak radikalne nacionalne netrpeljivosti, diobe među građanima, identitetakog inženjeringa, i zato ova predstava nema moralnu dubinu ni poruku dalju od trotoara pred podgoričkim sudom.
Filip Dragović
