Piše: Elis Bektaš
Dok na Cetinju još uvijek nepoznati huligani razbijaju table sa ćiriličnim natpisima, dotle u susjednom Trebinju smrtna i neuporedivo veća opasnost po ćirilicu zrije uz blagoslov vladajućih struktura, onih istih koje se zaklinju u svoju odanost tom pismu.
Naime, u samom srcu Trebinja, u zdanju koje je na korištenje ustupljeno Narodnoj biblioteci, neposredno ispod prostorija Legata Jovana Dučića u kom se nalazi neprocjenjiva bibliofilska i rukopisna građa, uz saglasnost gradskih vlasti i protivno odredbama pozitivnih zakonskih propisa u Republici Srpskoj smješten je dućan – pirotehničkih sredstava! Kao da to nije dovoljno, prolaznici često mogu svjedočiti prizoru uposlenika dućana kako uživaju u svojoj cigareti na samom ulazu u prodavnicu ili čak unutar nje.
U civilizovanom svijetu, kad ugledate dućan pirotehničkih sredstava, to je pouzdan indikator da ste napustili gradsko područje i da se nalazite na njegovim udaljenim rubovima, jer svaki je takav dućan potencijalna tempirna bomba. Ovaj trebinjski dućan, s obzirom na uslovnost prostora, ispunjenost njegove utrobe robom sumnjive kvalitete i stabilnosti i neodgovorno ponašanje uposlenika kojima niko nije objasnio šta cigareta može izazvati u takvom prostoru, skoro da više i nije potencijalna tempirna bomba, već je bomba kojoj je satni mehanizam već navijen.
Više nije pitanje da li će već kada će doći do incidenta i požara koji veoma lako može nanijeti nenadoknadivu štetu materijalnoj kulturi u Trebinju i zauvijek uništiti neprocjenjive ćirilične, i ne samo ćirilične rukopise i izdanja.
Svečani i ezgaltirani zavjeti o značaju očuvanja kulturnog naslijeđa, u koje nesumnjivo spada i ćirilica, a koji u redovnim intervalima dolaze iz usta vladajućih političkih struktura, zvučali bi neuporedivo uvjerljivije i ozbiljnije kada bi se te strukture potrudile da u djelo sprovedu važeće zakone i da dućan pirotehničkih sredstava izmjeste na lokaciju koja ispunjava zakonske standarde.
Milo Lompar: Korčnoj je šahista kao umetnik (Feljton, šah i književnost; 2. dio)
A kada to učine, da se ne zaustave na tom činu već da preko nadležnih organa javnog reda i mira regulišu upotrebu pirotehnike na gradskom području. Prije dvije noći u centru Trebinja dječačić od nekih 7-8 godina doživio je fras i neutješno je plakao žaleći se da ga bole uši nakon što je grupica nešto starijih bilmeza bacila petardu velike snage prema tom dječačiću i njegovom društvu.
Sa približavanjem decembarskih i januarskih praznika stanje će biti sve gore i gore i nastaviće da slijedi trendove prethodnih godina. Da li je zaista potrebno da Legat Jovana Dučića, skupa sa svojom dragocjenom građom, nestane u plamenu i da neko dijete možda čak i smrtno strada zbog nečije ljubavi za pirotehniku i zbog lukrativnosti tog posla, pa da nadležna tijela konačno počnu raditi posao za koji su izdašno plaćena novcem građana?
A što se tiče same pirotehnike, bez obzira na sva opravdanja koja će neko ponuditi i na uvjeravanje da je tu riječ o tradiciji, ona je prije svega i iznad svega – simtom socijalnog ludila i idiotluka. Pored toga, ona je atavistički recidiv iz praistorijskog doba u kom su ljudi svoj strah pred prirodnim pojavama koje nisu bili sposobni razumjeti razgonili bukom.
Zbog toga bi valjalo razmisliti o potpunoj zakonskoj zabrani pirotehnike, jer ne postoji niti jedan jedini civilizacijski, socijalni i antropološki razlog koji bi opravdavao njenu upotrebu u današnjem trenutku. Uostalom, možda bi se sa donošenjem takvog zakona Narodna skupština RS uspostavila kao svjetionik drugim zakonodavnim tijelima u Bosni i Hercegovini ali i u okolnim zemljama. Pa čak i ako ne postane taj svjetionik, opet bi se mogla pohvaliti da je donijela zakon u korist najvećeg broja građana Srpske.
Sve dok se ne počnu sprovoditi postojeći zakoni i donositi novi, po mjeri potreba društva i usklađeni sa idejom javnog dobra, odnosno sve dok u zdanju trebinjske Narodne biblioteke, neposredno ispod Legata Jovana Dučića, bude radio dućan pirotehničkih sredstava, sve dotad se egzaltirani zavjeti političara da će braniti kulturu i tradiciju, među koje i te kako spada i ćirilica, ne mogu smatrati za išta više od – kurčeve davorije i prdnjave starog svata.
