Piše: Emil Sioran
„Čas zatvaranja odzvonio je u vrtovima Zapada“ (Siril Konoli)
1.
Prema jednoj drevnoj legendi gnostičke inspiracije, na nebu se odvija bitka između anđela, u kojoj pristalice Mihajla pobeđuju pristalice Zmaja. Preostali anđeli, koji su se, zbog neodlučnosti, zadovoljili pomatranjem, behu proterani ovamo dole da bi tu izvršili izbor za koji nisu mogli da se odluče tamo gore, izbor koji beše utoliko mučniji što oni nisu poneli sa sobom nikakvo sećanje na tu bitku, a još manje na svoj dvosmisleni stav. Na taj način je zaošijavanje istorije posledica jedne kobne kolebljivosti, a čovek je proistekao iz jednog izvornog oklevanja, iz nesposobnosti da se, pre svog izgnanstva, svrsta. Bačen na zemlju da bi naučio da se opredeljuje, biće osuđen na delovanje, na pustolovinu, a za to će biti osposobljen samo u meri u kojoj uguši u sebi posmatrača. Jedino nebo dozvoljava do izvesne tačke neutralnost, dok se istorija, sasvim nasuprot tome, pojavljuje kao kazna za one koji, pre svog otelovljenja, ne nađoše nikakvog razloga da se pridruže jednom lageru pre nego nekom drugom. Sada razumemo zbog čega se ljudska bića toliko upinju da prigrle neku stranu, da se prilepe uz nju, da se okupe oko jedne istine. Oko kakve vrste istine?
U kasnom budizmu, naročito u školi Mađamike, naglasak je stavljen na radikalnu suprotstavljenost između prave istine ili paramarta, koju poseduju oslobođeni, i bilo koje druge istine ili samvriti „zatamljene istine“, ili tačnije, „pogrešne istine“, koja je privilegija ili prokletstvo ne-oslobođenih.
Prava istina, koja preuzima sve rizike, uključujući i negaciju svake istine pa i same ideje istine, jeste povlastica onog ko ne deluje, ko sebe odlučno stavlja izvan sfere delovanja i za koga je jedino važno razumevanje nesuštastvenosti (bez značaja da li je iznenadno ili metodično), razumevanje koje nije praćeno nikakvim osećanjem prikraćenosti, baš naprotiv, jer otvorenost prema ne-stvarnosti podrazumeva jedno tajanstveno obogaćenje. Istorija će za njega biti ružan san sa kojim će se pomiriti, budući da ionako nije u stanju da stvara noćne more kakve bi želeo.
Da bismo shvatili suštinu istorijskog procesa, ili tačnije, njegov nedostatak suštine, treba da nam postane očigledno da sve istine koje on prenosi jesu pogrešne istine, a one su takve zato što pripisuju sopstvenu prirodu nečemu što je nema, supstancu nečem što je ne može imati. Teorija dvostruke istine omogućava nam da raspoznamo koje mesto u lestvici nestvarnog zauzima istorija, taj raj mesečara, to bezumlje u pokretu. Pravo govoreći, nije da joj potpuno nedostaje suština, jer je ona suština obmanjivanja, ključ za sve što zaslepljuje, za sve što nam pomaže da živimo u vremenu.
Vuk Vuković: Sve nakon Adama je promašaj: Sioran – mislilac gorčine i ekstaze
2.
Sarvakarmapalaćaga. . . Ima tome već mnogo godina kako sam, ispisavši krupnim slovima na listu hartije ovu urokljivu reč, taj list obesio na zid moje sobe tako da mogu da ga posmatram tokom čitavog dana. Ostao je tamo mesecima, a zatim sam ga skinuo spazivši da se sve više i više vezujem za magiju te reči, a sve manje i manje za njen sadržaj. Ipak, ono što ona znači: odricanje od plodova delovanja, od tolike je važnosti da onaj ko u nju prodre odista više nema šta da čini, jer je stigao do samog kraja vrednosti, do prave istine koja poništava sve ostale, prokazane kao isprazne, koja je i sama isprazna – ali isprazna, a da je toga svesna. Zamislite još samo mali dodatak svesti, još samo jedan korak ka buđenju, i onaj ko ga izvrši biće još samo sablast.
Kada dodirnemo tu graničnu istinu, postajemo ništavna figura u istoriji, a ta istina se meša sa skupom pogrešnih istina, dinamičnih istina čiji je princip, kao i mora, iluzija. Oni koji su probuđeni, lišeni zabluda, obavezno nemoćni, ne mogu biti centar zbivanja, zato jer su oni naslutili njihovu uzaludnost. Interferencija dveju istina plodna je kao upozorenje, ali je pogubna za delovanje. Ona označava početak raspada, kako za pojedinca, tako i za neku civilizaciju ili rasu.
Pre buđenja, prošli smo kroz period euforije, neodgovornosti, pijanstva. Ali, posle gubitka iluzija, stiže prezasićenost. Probuđeni je lišen svega, on je živi primer bivšeg fanatika koji više ne može da nosi breme šarenih laža, bile one primamljive ili groteskne. On je toliko daleko od njih da više ne shvata kakvom zabludelošću je mogao biti njima zaražen. Zahvaljujući njima on se isticao i potvrđivao. Sada mu i njegova prošlost i njegova budućnost izgledaju jedva zamislive. On je straćio svoju supstancu slično kao oni narodi koji, izručeni demonu pokretljivosti, munjevito evoluiraju i pod prisilom da likvidiraju idole, završavaju bez i jednog u rezervi. Šaron je zabeležio da je za deset godina boravka u Firenci doživeo više uzavrelosti i više nevolja nego što bi ih doživeo za petsto godina u Grizonu, pa je otud zaključio da neka zajednica može da opstane samo ako pribegava duhovnoj uspavanosti.
Arhaična društva trajala su tako dugo zato što nisu poznavala sklonost ka inovacijama i metanisanju pred vazda novim idolima. Ako menjamo idole kroz svaku generaciju, ne možemo računati na dugovečnost. Antička Grčka i moderna Evropa su tipovi civilizacija pogođenih preranom smrću, kao posledicom halapljivosti za promenom i prekomerne potrošnje bogova i njihovih surogata. Nekadašnja Kina i Egipat hiljadama godina su se baškarili u veličanstvenoj sklerozi. Isto tako i afrička društva, pre susreta sa Evropom. Sada su i ona ugrožena, jer su usvojila drugačiji ritam. Izgubivši monopol na stagnaciju, sve više uleću u aktivnost i kreću se ka istom stropoštavanju kao i njihovi uzori, kao i ove grozničave civilizacije, nesposobne da se protegnu na preko desetak stoleća. U budućnosti, narodi koji se uspnu do hegemonije, još manje će u njoj uživati: zahuktalu istoriju neumoljivo smenjuje istorija u opadanju. Kako da ne žalimo za faraonima i njihovim kineskim kolegama!
Ustanove, društva, civilizacije, razlikuju se po trajanju i značenju, ali su sve podvrgnute jednom zakonu prema kojem njihov neukrotiv nagon, koji je bio faktor njihovog uspona, posle izvesnog vremena olabavljuje i dolazi pameti, prema kojem dekadencija odgovara slamanju tog generatora snage kakav je delirijum. Posle perioda ekspanzije, u stvari ludovanja, periodi zalaska izgledaju razumno i oni to i jesu, čak i suviše – što ih čini gotovo podjednako kobnim kao što su i oni ostali.
Neki narod koji je odigrao svoje, koji je spiskao svoje talente i do kraja iscrpeo izvore svog genija, okajava taj uspeh ne donoseći više ništa novo posle toga. On je izvršio svoj zadatak, teži samo da vegetira, ali na žalost, nema za to prostora. Kad su Rimljani – ili ono što je od njih ostalo – hteli da malo otpočinu, Varvari pokuljaše u masama. U opisima tih invazija, može se pročitati da su Germani koji su služili u carskoj armiji ili administraciji sve do sredine V stoleća uzimali latinska imena. Od tog trenutka, germansko ime je obavezno. Iznureni patriciji, na svim sektorima u povlačenju, nisu više ulivali ni bojazan ni poštovanje. Za čije babe zdravlje onda sebi nadevati imena kao što su njihova? „Fatalna spavaćivost vladaše posvuda“, zapazio je Salvijan, najgorči posmatrač raspadanja antike u njenoj poslednjoj etapi.
3.
Jedne večeri u metrou pažljivo sam posmatrao oko sebe: svi bejasmo došli sa raznih drugih strana. . . Pa ipak, među nama behu i dva-tri lika odavde, zbunjene prikaze koje izgledahu kao da traže oproštaj što su prisutne. Isti prizor i u Londonu.
Današnje migracije ne vrše se masovnim razmeštanjem, već pojedinačnim prodiranjem: imigranti se malo po malo proturaju među „domoroce“, koji su isuviše beskrvni i istančani da bi se još uvek ponižavali idejom neke „teritorije“. Posle hiljada godina budnosti, kapije su širom otvorene. . . Kad se pomisli na dugovečna rivalstva između Francuza i Engleza, a zatim između Francuza i Nemaca, reklo bi se da su svi oni, međusobno se iscrpljujući, imali jedino zadatak da požure čas zajedničkog stečaja, kako bi ostali uzorci ljudskog roda mogli da se izdignu. Isto tako kao nekadašnja, tako će i nova Völkerwanderung (1) izazvati etničku zbrku čije se faze ne mogu jasno predvideti. S tolikim različitim njuškama, nepojmljiva je ideja čovečanstva koje bi bilo homogeno. Sama mogućnost jednog takvog raznorodnog mnoštva ukazuje da u prostoru koji ono zauzima, kod starosedelaca ne postoji više želja da odbrane ni senku sopstvenog identiteta. U Rimu u III stoleću nove ere, od milion stanovnika, svega šezdeset hiljada behu latinskog korena. Čim je neki narod uspešno sproveo istorijsku ideju čije pozvanje je trebalo da ovaploti, on više nema nikakvog motiva da očuva svoju različitost, da neguje svoju posebnost, da odbrani svoju osobenost u haotičnoj zbrci likova. Nakon što su upravljali dvema hemisferama, Zapadnjaci su na putu da postanu njihovo ruglo: istančana strašila, svršeci rase u bukvalnom smislu reči, dovedeni do položaja parija, onemoćalih i tunjavih robova, što bi mogli da izbegnu možda još jedino Rusi, ti poslednji Belci, s obzirom da oni još uvek poseduju ponos, taj motor, tačnije, taj uzrok istorije. Ukoliko ga neki narod više ne poseduje, ukoliko prestane da misli da je u pravu ili da ima sveopštu podršku, on sam sebe isključuje iz bivanja. On je shvatio – na svoju sreću ili nesreću, već prema sopstvenom viđenju. To baca u očajanje ambiciozne, ali za uzvrat opčinjava malčice izopačene meditativce. Jedino interesovanje zaslužuju narodi koji su odmakli u opasnom pravcu, pogotovo ako održavaju mutne odnose sa Vremenom i vrzmaju se oko Klio iz potrebe za samokažnjavanjem i samobičevanjem. Uostalom, upravo ta potreba podstrekava na poduhvate, kako velike tako i beznačajne. Svako od nas radi protiv vlastitih interesa: toga nismo svesni dok radimo, ali neka se ispita bilo koja epoha i videće se da se batrgamo i žrtvujemo gotovo uvek za nekog mogućeg ili deklarisanog neprijatelja: ljudi francuske revolucije za Bonapartu; Bonaparta za Burbonce, Burbonci za Orleance . . . Zar istorija pobuđuje samo cerekanje, zar ona ima cilj? Ima, i to ne jedan, ima ih mnogo, ali postiže ih naopako. Ova pojava je univerzalno proverljiva. Ostvaruje se suprotnost od onoga što smo jurili, napreduje se u susret divnoj lagariji koju smo sebi predložili; odatle interesovanje za biografije, taj najmanje dosadan od svih sumnjivih žanrova. Volja nikada nikome nije poslužila: sve ono najproblematičnije što smo stvorili upravo je ono čemu smo najviše težili, ono zbog čega smo sebi nametnuli najviše uskraćivanja. To podjednako važi za nekog pisca koliko i za nekog osvajača ili uopšte za bilo koga. Bilo čiji kraj zaslužuje podjednako razmišljanja kao i kraj nekog carstva ili samog čoveka, koji se pouzdao u to što je postigao uspravan položaj pa se ustrašio da će ga izgubiti, da će se vratiti svom prvobitnom izgledu, sve u svemu, da će svoju karijeru završiti onako kako ju je i započeo: zgrbljen i dlakav. Svakom stvoru preti opasnost da će nazadovati ka svojoj polaznoj tački (kao ilustracija beskorisnosti njegovog puta i uopšte svakog puta), a onaj ko uspe da se od toga izvuče odaje utisak kao da je zabašurio svoj zadatak, da je odbio da igra igru, smislivši za sebe jedan preko svake mere paradoksalan način propadanja.
4.
Uloga perioda zalaska je da razgolite svaku civilizaciju, da joj skinu obrazinu, da je otrebe njenih opsena i nadmenosti vezane za njena dostignuća. Tako će ona biti prinuđena da raspozna šta je u njoj bilo vredno, a šta vredi i dalje, kao i šta je bilo lažno u njenim naporima i grčenjima. U meri u kojoj se oslobodi fikcija koje su joj obezbeđivale reputaciju, ona će napraviti značajan korak ka saznanju. . ., ka gubljenju iluzija, ka opštem buđenju, ka fatalnom napredovanju koje će je izbaciti izvan istorije ili će se bar probuditi da bi jednostavno prestala da učestvuje i odlikuje se u njoj. Sveopšte buđenje koje je plod lucidnosti – a ona sama plod erozije nagona – znak je osamostaljenja u okviru poretka duha, a kapitulacije u okviru poretka delovanja, preciznije, u okviru istorije, koja se svodi na utvrđivanje bankrotstva: čim upravimo na nju svoje poglede, nađemo se u položaju smlavljenog posmatrača. Mahinalna uzajamnost koju uspostavljamo između istorije i smisla, jeste savršeni tip pogrešne istine. Ako hoćete, istorija sadrži smisao, ali taj smisao je dovodi u pitanje, negira je u svakom trenutku i čini tako zapaprenom i opakom, tako kukavnom i veličajnom, ukratko, neodoljivo obeshrabrujućom. Ko bi je uopšte uzimao ozbiljno kad ona ne bi predstavljala sam put ka degradaciji? Već i sama činjenica da se njome zamajavamo toliko dugo koliko ona postoji, već i sama svest koju o njoj imamo, po Ervinu Rajsneru, već je simptom kraja vremena (Geschichtsbewuβtsein ist Symptom der Endzeit). Doista, ne možemo biti opsednuti istorijom, a da ne upadnemo u opsednutost njenim zaključenjem. Teolog razmišlja o zbivanjima sa stanovišta Poslednjeg suda; teskobnik (ili prorok) sa stanovišta jednog manje velelepnog, ali takođe vrlo značajnog, dekora. I jedan i drugi očekuju katastrofu analognu onoj koju su Indijanci iz plemena Delaver projektovali u prošlost, a za vreme koje su, po njihovom predanju, ne samo ljudi već i zveri zazivali strah i trepet. A šta je sa periodima spokoja?, prigovoriće nam se. Oni neosporno postoje, u meri u kojoj spokoj nije ništa drugo do blještavi košmar, uspela kalvarija.
5.
Ne možemo se složiti sa izvesnima prema kojima bi tragičnost bila sudbina pojedinaca, a ne i istorije. Taman posla da bi joj izmakla, ona joj je podvrgnuta i njome označena još i više nego sam tragični junak, a način na koji se tragičnost odigrava nalazi se upravo u središtu radoznalosti koju pobuđuje istorija. Njome se uzbuđujemo samo zato što nagonski znamo kakva je sve iznenađenja vrebaju i kakve zadivljujuće zaokrete ona nudi razumevanju. . . Ipak, nekom obaveštenom čoveku ona ne pomaže mnogo kod rešavanja nerešivog, izvornog bezizlaza. Tragedija, pak, ne rešava ništa, jer ona i nema šta da rešava. Budućnost pokušavamo da ukebamo uvek pomoću poremećenosti. Šteta što je živeti moguće samo ako su događaji, globalno uzeto, suspendovani! Svaki put kad se oni malo jače oglase, obuzme nas napad determinizma, fatalističke pomahnitalosti. Slobodnim prosuđivanjima objašnjava se jedino površina istorije, prividi koje ona pokriva, njene spoljašnje mene, ali ne i dubine, njen stvarni tok, koji uprkos svemu čuva skrajnuti, što će reći, tajanstveni karakter. Ostajemo zapanjeni što Hanibal, posle Kane, nije nahrupio na Rim. Da je to učinio danas bismo se hvalili kako potičemo od Kartaginjana. Tvrditi da hirovitost, slučajnost, dakle pojedinac ne igraju nikakvu ulogu, predstavlja budalaštinu. Pa ipak, svaki put kad zamišljamo bivstvovanje u celini, presuda iz Mahabharate obavezno nam pada na pamet: „čvor sudbine ne može biti razvezan; ništa u ovom svetu nije rezultat našeg delovanja“.
6.
Kao žrtve dvostruke ukletosti, cimani između dveju istina, osuđeni da, izabravši jednu, odmah zažalimo za drugom, mi smo isuviše pronicljivi da bismo se pravili važni, istovremeno oslobođeni i iluzija i odsustva iluzija, po čemu smo slični Ranseu (2), tom zarobljeniku sopstvene prošlosti, koji je svoj život isposnika posvetio polemisanju sa onima koje je napustio, sa piscima paškvila koji su dovodili u sumnju iskrenost njegovog preobraćenja i utemeljenost njegovog poduhvata, pokazavši time da je lakše skloniti se među Trapiste nego ne obazirati se na svoje stoleće. Slično tome, ništa nije lakše nego prokazivati istoriju; za uzvrat, ništa nije vrletnije nego da se od nje iščupamo kad iz nje izronimo, a ona ne dozvoljava da bude prepuštena zaboravu. Ona predstavlja prepreku krajnjem otkrovenju, okove koje uspevamo da preskočimo samo ako smo sagledali ništavnost svekolikog zbivanja, izuzev onog koje se sastoji u samom tom sagledavanju i zahvaljujući kojem na momente dospevamo do prave istine, to jest, do pobede nad svim istinama. Tada postaje shvatljiva Momzenova izreka: „Istoričar mora biti kao Bog, on mora voleti sve i svakog, čak i samog đavola“. Drugim rečima, prestanak sa davanjem prednosti, vežbati se u distanciranju, u obavezivanju da ne budemo više ništa. Nekog ko je oslobođen možemo predstaviti kao istoričara iznenada pogođenog bezvremenošću.
7.
Jedini izbor koji imamo jeste između istina koje guše i spasonosnih podvala. Istine koje nam ne dozvoljavaju da živimo jedino zaslužuju naziv istine. Nadmoćne zahtevima živih stvorova, one ne prestaju da budu naši saučesnici. To su „neljudske“ istine, istine od kojih se vrti u glavi, a koje odbacujemo jer niko nije u stanju da se liši oslonaca zamaskiranih u lozinke ili u bogove. Ono što je žalosno, to je da su u svim vremenima upravo ikonoklasti ili pretvornici oni koji najčešće pribegavaju utvarama i lagarijama. Antički svet morao je u tome daleko da odmakne, s obzirom da je imao potrebu za tako prostačkim protivotrovom kakav beše hrišćanstvo. Isti je slučaj i sa modernim svetom, ukoliko je ceniti prema lekovima od kojih on očekuje čudesa. Epikur, taj najmanji fanatik od svih mudraca, bio je veliki gubitnik tada, kao što je to i danas. Hvata nas zaprepašćenje i čak prestavljenost kad čujemo da se među ljudima priča o oslobođenju Čoveka. Kako sužnji mogu osloboditi Sužnja? I kako poverovati da istorija – ta procesija zabluda – može još dugo da se odvija? Čas zatvaranja odzvoniće uskoro u svim vrtovima.
Izvor: Emil Sioran, Čerečenje, Opera rara, Beograd 2000.
Prevod: Miodrag Šuput
Priredio: Ivan Ćupin/Novi Standard
