Piše: Sinan Gudžević
Duškova Žuta je bila uz Duškov lijes za vrijeme sahrane. Uz prijateljicu kuće Rajku, sestru Natašu, sina Luku i životnu družicu Duškovu Anu, koja je bila uz Duška u svim danima i satima njegova života i bez koje ne bi mogao poživjeti koliko je poživio. I uz hiljade navijača, koji su pjevali: “Dobro pamtim sve” i “Da volim Partizan, ponosno kažem svima”.
Nemilosna izvršiteljica izješe po imenu Vrijeme, odnijela i Duška Vujoševića. Tri sedmice ranije odnijela je Boža Koprivicu, koji me je prije četrdeset godina upoznao sa Vujoševićem. Duško će počivati u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, a urna sa Božovim pepelom još nije isporučena njegovim kćerima. Kad bude, njihova počivališta će biti međusobno udaljena skoro kao i kuće gdje su živjeli. Partizan te gubitke ne može nadoknaditi. Misao ide na Danila Kiša i pjesmu koju je napisao na smrt Mire Trailović:
Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Požderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.
Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)
Od Duška Vujoševića sam saznao za smrt Božovu, a nakon komemoracije za Boža stigla je vijest o Duletovoj smrti.
Duško Vujošević je više puta izjavio i napismeno i usmeno da je po nacionalnosti partizanovac. Vidjeli smo i još gledamo kako pripadnici nacije i naroda partizanovaca žale Duška Vujoševića. Pripadnici su zaposjeli Plavi most da bi na njemu odali počast i zahvalnost čovjeku koji im je priredio više radosti nego svi košarkaški treneri prije njega i više nego svi poslije njega. I strukture košarkaškog i drugih klubova priključile su se narodnoj žalosti. Narodna žalost je dobra riječ, jer on je za mnogo ljudi bio narodna radost, pa je i žalost za njime narodna. Ovdje misao ide na jedan epitaf davnog starogrčkog pjesnika Simonida:
Svako je žalan i bolan kad umre mu neko od bližnjih.
Ali Nikòdika smrt s bližnjima žali i grad.
Ovih dana je taj Simonidov Nikodik Duško Vujošević.
Rođen je u Titogradu, 3. marta 1959. Roditelji, majka Vukica, djevojačko Pavićević, otac Nikola Vujošević. Oboje Crnogorci, otac iz plemena Kuča, a majka iz Bjelopavlića. S nepunih pet godina Duškovi se sele u Beograd. Otac ekonomista, radio u beogradskom Rudnapu, majka službenica u Borbi.
Dule je u Beogradu krenuo u školu, u osnovnu na Dušanovcu, u gimnaziju u Njegoševoj ulici. Počeo je studirati na pravnom fakultetu, a paralelno se upisao na višu trenersku školu, to je učinio tajno, da ne ljuti oca, koji je želio da mu sin ima sigurno zanimanje. Trenersku školu je završio, a pravni fakultet napustio. Postao je jedan od najmlađih trenera u Jugoslaviji.
Kad je postao prvi trener Partizana imao je 27 godina. Prvo prvenstvo Jugoslavije osvojio je s Partizanom godine 1987. Dvije godine kasnije u Kaliforniji upoznaje Anu Ardelianu, buduću svoju suprugu. Ona je tamo bila u posjeti ujaku, a Duško u posjeti igraču Divcu, koji je tada prešao u Los Anđeles Lejkerse. Iz Partizana Duško odlazi u Italiju. Brescia, Pesaro, Pistoia, pa u Španiju u Granadu, u Francusku, u Limoge, radio je i u Rusiji, i u Rumuniji. Jednu sezonu trenira i Zvezdu, a onda se vraća u Partizan i čini ono što ga čini najvećim trenerom Partizana.
Šećerna bolest ga je mučila mnogo godina, čitavih deset je bio na dijalizi. Koronografije, fistule, kreatinini, probušene vene i sve te takve riječi koje okruže oboljeloga i posve mu promijene život. I promijenile su Vujoševićevu strast za košarkom. Ponekad bi se našalio i kazao kako često putuje u Dijalizijum. Dijaliza je ograničavala njegove mogućnosti za putovanje i ova uglavnom svodilo na boravke u Beogradu i Herceg Novom gdje je u pravilu boravio ljeti.
Da je igdje drugdje htio da otputuje, to je značilo da tamo gdje stigne mora imati mjesto na stanici za dijalizu, a to je značilo najprije naći stanicu za dijalizu. Te nevolje su ga ograničavale, a njih predobro poznaje njegov sin Luka i životna njegova družica Ana, istinska heroina u predanosti i strpljivosti pri nevoljama i tegobama Duškovim.
Ali je on i dalje ne samo pratio utakmice, nego je i radio, bio je selektor košarkaški Bosne i Hercegovine. Radio je, a često su mu se na rukama mogle vidjeti one gaze nakon dijalize. Bio je jako sretan kad mi je javio da mu je gospodin Bokan ponudio mjesto stručnog konsultanta u podgoričkom klubu SC Derbi.
U Partizanu, klubu kojem je bukvalno i nepovratno pripadao, kao trener je postigao što niko nikada neće nadmašiti. Mnoge trenere je Partizan kao sportsko društvo izgrađivao i učinio da se proslave. To izgrađivanje je bilo uzajamno, uglavnom je klub pomagao treneru da postane bolji i da se pročuje u svijetu, ili kako se obično kaže , da se proslavi. To je uobičajen princip napretka. Ali ima trenera, njih je jako malo, koji su dali Partizanu više nego što je on dao njima.
U fudbalskom klubu su takvi bili Ileš Špitz i Stjepan Bobek, u vaterpolu Vlaho Orlić. U košarci je to Duško Vujošević. S njime se može ravnati samo jedan, Dubrovčanin Vlaho Orlić. Oni su dali više klubu nego klub njima. Ali vaterpolo klub Partizan, jedno od najvećih imena evropskog vaterpola doveden je na rub opstanka.
Hoću da ovdje sačuvam od zaborava dvije-tri uspomene na Duška Vujoševića, nisu poznate šire, a posve su duletovske.
Krajem maja 1995. tijelo preminulog Krešimira Ćosića je bilo izloženo u zagrebačkom muzeju Mimara. Otišao sam i prošao kraj kovčega. Duško je tada bio u Pistoji. Čuli smo se telefonom, čini mi se da se spremao da dođe u Zagreb, i kad sam mu rekao da je Ćosićev kovčeg tako velik da mi se učinilo kako je zauzeo pola onoga prostora gdje je bio izložen, rekao mi je da je Krešo zauzimao mnogo više prostora kad je stajao nego sada kad je legao. Pitaj igrače koji su protiv njega igrali, tijesno im je bilo cijelo košarkaško igralište, on je bio vladar igrališta, kazao mi je.
Jednom sam došao u stan Anin i Duškov i ispričao im kako sam u Umagu razgovarao sa Arsenom Dedićem, kome je tek bila presađena jetra, i kako je Arsen, pijući vina, nama nekolicini ispričao zgodu sa slikarem Vojom Stanićem. Arsen i Vojo su bili prijatelji mnogo godina. Dakle, priča Arsen kako je na sjednici Skupštine SR Crne Gore jednoga dana među danima neko predložio da se Crna Gora pobratimi sa DDR-om: socijalističke zemlje, je li. I pročitano je obrazloženje predloga, neko ga je sastavio, pa prije nego što se predlog stavi na glasanje, onaj što je vodio sjednicu upitao je ima li koga da ima kakvu primjedbu ili dopunu na predlog.
Javio se Vojo Stanić, koji je tada bio poslanik u Skupštini Crne Gore, i rekao: “Drugarice i drugovi, ja nijesam za to da se mi bratimimo sa DDR-om! A što da se mi bratimimo sa DDR-om? A šta mi imamo s njima? Sa tom državom nemamo graničnih sporova, Nijemce smo išćerali odavde još četrdeset i pete, nakon što su čuda od zla kod nas počinjeli. Među njima je svakako bilo i Nijemaca iz Istočne Njemačke, koja se danas zove DDR, je li. Ja nijesam za to da se s njima bratimimo. Ako već treba ili mora da se s nekim bratimimo, na stranu što su svi ljudi na svijetu braća i sestre, e onda ja predlažem da se pobratimimo s Turskom: s Turcima smo živjeli u istom carstvu, stotine godina, skoro pola nas je primilo njihovu vjeru, ostalo je bukadar njihovih riječi u našem govoru, imamo više razloga i bolje uslove za bratimljenje.” Nakon Vojovih riječi, niko se nije javio za repliku. I nije se ni glasalo za bratimljenje sa DDR-om.
Kad sam završio, Duško, pun smijeha, uzme telefon i zovne Voja Stanića u Herceg Novi. I kaže mu šta sam ispričao da je pričao Arsen, i da će mu sada dati mene da i njemu to ispričam. I kaže mu da će staviti telefon na spiker. Ja Voja Stanića nisam poznavao lično, nikad ga nisam sreo, pa se nađem malo nesnađen, no nemajući druge, krenem da Voju pričam ono što sam ispričao Dušku.
Kad sam završio, Vojo veli: “Eto, od Arsena se ništa ne može sakrit! Bilo je tako nekako. No su me poslanici poslušali samo napola: nijesmo se pobratimili s Istočnijem Nijemcima, ali ni sa Turcima. Mislim da je za ovo drugo presudila lijenost onih pisara, đe da oni sad pišu nov predlog, i uz njega još i obrazloženje!”
Duško je bio jako vezan za Voja Stanića i njegove slike. Kupovao ih je, ne da bi njima trgovao, nego da bi ih gledao, nije ih se mogao nasititi. Ljeti je u Herceg Novom često bio u njegovu društvu. U godinama kad je bio na dijalizi, Vojove slike su mu bile važno pribježište.
O tome je govorio i javno: “Košarka jeste bila osnovna stvar u mom životu, ali sada me je teška bolest odvojila od terena, a dijalize su me odvojile od života. Živeti s dijalizom nije lako pogotovo meni, koji sam izgubio svoju osnovnu strast i uživanje: rad na terenu sa igračima. Sada mi Vojove slike još više znače.” Poklonio mi je veliku monografiju o Voju Staniću, luksuzno odštampanu sa savršenim reprodukcijama. I takvu jednu o Petru Omčikusu. Među njegovim knjigama o slikarstvu ima i rijetkih dragulja, kao recimo “Libro di pittura” Leonarda da Vinčija.
Dule je bio naročita vrsta čovjeka teatra. Znao je, nakon treninga, i uoči važnih utakmica, odvesti čitav Partizanov košarkaški tim u pozorište, sa nekim glumcima i režiserima je bio prijatelj. Smatrao je da se igrom mogu odagnati tegobe u životu. Igrom u igrama, a glumom u teatru. Po tome je bio blizak aleksandrijskom pjesniku Paladi, koji je sastavio programatski epigram o pozorišnoj igri, to jest o glumi. Život je pozornica, kazao je. Nauči se stoga da na toj pozornici igraš, da igrom odagoniš životne tegobe. Ako to nećeš, ima da te tegobe podnosiš bez igre, kao bolove u golom živovanju.
Dule je bio opsjednut knjigama. Znao bi me zovnuti u svako doba, često iz neke knjižare i pitati bih li kupio tu i tu knjigu. Najčešće nisam imao pojma o naslovu koji mi je kazao, pa bi mi kazao neki drugi, sve dok ne razaznam bih li ili ne bih. Jednom mi je kazao da je upravo našao na knjižarskoj polici nov, nečitan primjerak knjige “Sahranite mi srce kod Ranjenog kolena”, knjige koja mu je bila jedna od najdražih, i htio je da je kupi za mene. Kad sam mu rekao da knjigu imam, šeretski je dodao: “Ali ova je netaknuta.”
Volio je te netaknute knjige, da ih on prvi lista. Podcrtane knjige nije mario, ako bi takav primjerak i našao, ne bi ga kupio, čekao bi da nađe takav da mu bude po volji. Žalio je što je nestalo izdanja sabranih djela pisaca, što nestaju biblioteke i bioskopi.
Prije nego što će sredinom marta otići u bolnicu, javio sam mu se iz Dubrovnika i kazao mu da sam upoznao autora veličanstvene knjige “Bitka na Sutjesci”, Šimuna Cimermana. Kazao sam mu da ću mu donijeti knjigu čim se vidimo. On je o knjizi ne samo već znao, nego ju je bio i nabavio. Nadao sam se da će Cimermana upoznati u Ulcinju sljedećega oktobra, na skupu sportista nekadašnje Jugoslavije. Kad sam mu rekao da je Cimerman bivši vaterpolista, kazao je: “Eto, ima i takvih vaterpolista.” Poruka je bila jasna: i sadašnji gradonačelnik Beograda je nekadašnji vaterpolista.
Na osmrtnici za Duška Vujoševića, među ožalošćenima, suprugom Anom, sinom Lukom i sestrom Natašom, nalazi se još jedno ime: drugarica Žuta. To je stanovnica Duškove kuće, labradorka koja će uskoro napuniti 12 godina. Dule i Ana su imali pse labradore, najčešće ženke. Jedini mužjak među njima bio je Širkan koga je Dule poklonio majci i sestri nakon smrti svoga oca. Sve labradorski narod, dakle, Širkan, Aska, Žuta pa Lara, pa još jedna Žuta, ova što je na spisku ožalošćenih.
O Duškovim i Aninim labradorkama bi se mogao snimiti dobar film. Kad je Dušku pao krvni tlak u toskanskom mjestu Maresca, Aska se nije htjela pomaknuti s mjesta sve dok se nije povratio. Četvoro prvoimenovanih nije više živo. Sve četvoro je pokopano pod velikom krošnjom oraha u mjestu Lokve između Alibunara i Plandišta. Ali su i ona bića što počivaju pod orahom u Lokvama dala svoj prilog za Partizanove igre i prvenstva.
Jednom sam mu kazao kako sam preveo nekoliko nadgrobnih natpisa za pse, nešto grčkih nešto latinskih. Najviše mu se svidio ovaj iz 2/3. stoljeća naše ere, nađen u Mitileni:
Kučki Parténopi svojoj, u igranju družici ljupkoj,
Vlasnik, u zahvale znak, ovaj je digao hum.
Naknadu, eto, za ljubav i paščad zadobiti može,
Čim je ovakovi stvor ovaj zaslužio grob.
Gledni ga dobro pa nastoj i druga da stekneš valjána:
Živom da vjeran ti jest, mrtvom da bude ti bliz.
Duškova Žuta je bila uz Duškov lijes za vrijeme sahrane. Uz prijateljicu kuće Rajku, sestru Natašu, sina Luku i životnu družicu Duškovu Anu, koja je bila uz njega u danima i satima kad je donosio najveće radosti Partizanu (neko je to prozvao časovima ljubavi) i bez koje ne bi mogao poživjeti koliko je poživio. I uz hiljade navijača, koji su pjevali: “Dobro pamtim sve” i “Da volim Partizan, ponosno kažem svima”.
Izvor: Portal Novosti
