Piše: Goran Gocić
I Jugoslavija je imala djetinjstvo; taj čovjek joj je bio jedan od roditelja. I Crnogorac i Srbin i Jugosloven, bez zamuckivanja i kontradikcije, Milovan Đilas je bio podjednako kritičan spram srpske i hrvatske strane tokom rane faze jugoslovenske krize. Sukob je smatrao posljedicom uspona ambicioznih vođa prema kojima se slivaju velike energije. Riječ je o dva velika cilja, rekao nam je tada, 1990. godine, u razgovoru koji smo novinar britanskog „Indipendenta“ Mark Čempion i ja vodili s njim u njegovom stanu u Palmotićevoj ulici: ostvarenje potpuno nezavisne hrvatske države posle devet stotina godina i države koja će objediniti sve Srbe u tadašnjoj Jugoslaviji. „Dva cilja od kojih je, nažalost, moguće ostvariti samo jedan“…
Vrata su se otvorila i primio nas je đed. A šta bi drugo mogao da bude vršnjak Rahele Ferari? Ali kad je riječ o hrabrim, jakim, otresitim, poznatim, vitalnim, moćnim ljudima, uvijek se iznova iznenađujemo njihovim borama, njihovom smrtnošću.
Sje je đed na kanabe smiješeći se benigno – možda pomalo i benavo – a iza njega su stajali tomovi Enciklopedije Britanike sa odrednicama o velikanima. Među koricama Britanike zarobljeni su ljudi s raznih meridijana koji su se nečim istakli, koji su pravili povijest, koji su obilježavali epohe, koji su dizali prašinu, koji su zadužili druge.
Britanika je riječju Who’s Who u svijetu i šire. Oduvijek sam želio da posedujem Britaniku. Sviđa mi se trezvenost Britanike, razboritost Britanike, njeno sveznanje, njena temeljnost. Ali ne mogu da priuštim sebi knjigu čija je cijena četvorocifrena u tvrdoj valuti. Digitalna revolucija je uostalom već tada činila svoje: upravo je 1990. konstantni tiraž Britanike počeo da pada.
Sjedjeli smo dakle naspram đeda u njegovom stanu u Palmotićevoj: čovjeka starog kova, koga su porodili i razbili kalup. Iza njega je bilo uredno poređano trideset dva kožno povezana toma Britanike. Samo što ovdje nije bila više stvar intelektualnog prestiža prosto poskjedovati Britaniku. Jedan od mojih ujaka je, na primjer, sve te tomove dovukao iz Amerike. Đedov slučaj svakako je bio stepenica više: on je imao i odrednicu u Britanici.
I Jugoslavija je imala djetinjstvo; taj čovek joj je bio jedan od roditelja. I Crnogorac i Srbin i Jugosloven, bez zamuckivanja i kontradikcije, đed je bio podjednako kritičan spram srpske i hrvatske strane tokom rane faze jugoslovenske krize. Sukob je smatrao posljedicom uspona ambicioznih vođa prema kojima se slivaju velike energije. Riječ je o dva velika cilja, rekao je: ostvarenje potpuno nezavisne hrvatske države posle devet stotina godina i države koja će objediniti sve Srbe u tadašnjoj Jugoslaviji.
„Cilja od kojih je, nažalost, moguće ostvariti samo jedan“, dodao je đed.
Dozvolu ni od kuda, blagoslov ni od koga
Đed se držao i govorio jednostavno. Isuviše jednostavno. Preda mnom je nepretenciozno sjedio čovjek koji je u ratu bio general-pukovnik, a u miru predsjednik skupštine, koji je bio planiran da naslijedi Tita, da bude imperatore, duce, da bude el presidente, führer. Bio je broj dva, a trebalo je da postane broj jedan. Da vedri i oblači zemljom od 23 miliona stanovnika, od kojih nijedan ne zna šta je sloboda, nijedan ne daje ni po lule duvana za demokratiju.
Sve je to Đido morao sam. I opet nije vredjelo. A sve što je Đido trebalo da uradi jeste da bude oportunista i karijerista i licemer kao 99,99996% njegovih sugrađana, da ostane lojalan Titu i partiji, da klima glavom i izvršava radne zadatke i šta god ga pitaju odgovara: Tito partija omladina akcija. Umjesto toga, Đido je ostao lojalan istini.
Ali šta to bješe? Istina? To je ono što nas čeka u budućnosti. To je ono čemu će budućnost dati za pravo.
Ono što je Đido imao da kaže jeste da je najbolje vreme za slobodu sada, a za demokratiju odmah, za razvoj smesta, a što možeš danas ne ostavljaj za budućnost, ne čekaj ni ruski mig ni američki mek za to, dozvolu ni od kuda, blagoslov ni od koga.
Jugoslavija je dozrela da se priduži zajednici civilizovanog svijeta, društvu evropskih država, rekao je Đido. I to jeste bilo tačno. I samo to društvo prepoznalo je Jugoslaviju kao ravnopravnog partnera. Ona je tada s velikim pijetetom pozivana u evropske institucije.
I ne samo da je to Đido rekao, nego je, jebiga, to napisao, potkrijepio, publikovao. I ne samo što je to napisao i potkrijepio i publikovao, što se kaže crno na bijelo, da cio svijet vidi, već je Đido apsolutno bio u pravu. I ne samo što je bio u pravu, već je i preuzeo odgovornost za izrečeno i napisano i strpljivo čekao posledice.
Nije posle toga Đido izgubio samo svoje zahvalno mjesto – tik do Tita, second best, na samom vrhu vrhova, na jugo Olimpu. Đido je izgubio i tu skupu, nedostižnu slobodu koju je od srca želio svojim sunarodnicima.
Jer oni nisu bili za nju dozreli. I Đido je se, zajedno s njima, odrekao. Izgubio je vlast i sve privilegije za kojima njegovi sunarodnici toliko čeznu. I od drugog čovjeka u zemlji, on se srozao među poslednje: postade Đido zatvorska ptičica, robijaš, osuđivano lice. Oduzeli su mu slobodu. Oduzeli su mu sve titule i činove. Čak su mu oduzeli i ordenje.
I kako bi ga šezdesetih pustili iz zatvora, on bi smjesta napisao i objavio još nešto. I ponovo bi ga vratili u ćeliju. Praktično čitavu tu deceniju je proveo hladeći usijanu, slobodarsku glavu. Čovjek bi pomislio da je Đido volio da sjedi u ćeliji.
Siguran sam da je taj čovjek imao šta da kaže na temu izgubljenog raja – on je štaviše u zatvoru još tridesetih na srpski preveo Miltonovu knjigu koja se zove upravo tako, Paradise Lost. Siguran sam da se Milovan sjećao kako je mila bila Jugoslavija dok je u njoj uživao privilegije, ali njemu je bila još slađa Jugoslavija snova, Jugoslavija budućnosti, Jugoslavija velelepnija i slobodnija nego što je bila: zemlja koju je i sam stvarao iz pepela i ruševina.
Imao je prilike Đido da blagodeti Jugoslavije posmatra s vrha planine, iz ptičje perspektive; mora da mu je potom izgledala mnogo gorča kad je stekao perspektivu tako nisku, tako žablju; kad je na nju gledao kroz prozor ćelije s rešetkama, iz dubine špilje, iz zaborava rupe, iz očaja groznice.
Njegova oscilacija je bila drastičnija nego bilo koga od nas, njegovo survavanje u ambis je trajalo duže, njegovo je prokletstvo bilo veće. Čovjek bi rekao da je Đido imao razloga da bude razočaran i gorak; ali njegovo rodoljublje nije jenjavalo, njegov idealizam nije preminuo, njegova uvjerenja se nisu promijenila. Đido je posle svega zadržao srdačan osmijeh.
Bilo je nadasve čudno kako ta, konačno višestranačka jugoslovenska skupština, koju je on sanjao u Jugoslaviji trideset godina ranije, i za to platio tako visoku cenu i devedesete konačno doživio da se ostvari, nije pozvala Đida da u toj skupštini izađe za govornicu, da u njoj nešto kaže.
Kako mu sve to sad izgleda? Da li demokratija liči na raj iz njegovih vizija? Ili je on trajno izgubljen? Da li smo stigli do slobode? Reci nam, Đido. Kako je to shvatati život ozbiljno? Kako je to živeti u parlamentarnoj demokratiji? Kako izgleda izgubiti čitavu porodicu u Drugom ratu? Kako izgleda uređivanje Borbe u šumi ne puštajući pušku iz ruke? Kako izgleda boriti se protiv nacista i pobijediti? Kako su izgledali ručkovi s Staljinom?
Kako, druže novinare? Bolje ne pitajte.
Politika kao buvljak
Novinari su osjećali isti revanšizam prema Đidu kao i komunističke vlasti; malo se ko usuđivao da oslovi Đida, da pozove Đida, da prozove Đida, da se druži s Đidom. Đido je tretiran kao gubavac. Ali Đido je bio jedini čovjek u Jugoslaviji koji je izgovorio da je car go i kome se nagi car krvavo osvetio, koji je ležao na robiji zbog te izjave. I nepokajno se vraćao na robiju jer je govorio istinu, samo istinu i ništa osim istine, jer car jeste bio obnažen a slobode nikad dosta.
Ali tada nam je Slobodan objašnjavao šta je sloboda, tada nam je Vuk docirao kako biti sit a da koze ostanu na broju, tada se Čeda ponašao kao da je on lično izmislio višestranačku čednost. Niko nije znao gde počinje Majčica Srbija, ali svi su znali gde se završava Jugoslavija. A završavala se s njima na kormilu, s njihovim odlukama u skupštini i pod njima na vlasti. Niko nije znao kako izgleda taj raj za kojim stremimo: svi su nam nudili samo pakao sa sobom u prvim redovima i svi su znali samo prečice do njega.
Đilasu su svakako zaboravili njegova proročanstva, njegove skupo plaćene inicijative, njegovu razboritost i njegovu principijelnost – što je i logično za ljude koji nisu umjeli da prorokuju i čiji su principi poplaćani na veresiju, ideologija izvučena kao broj na lotou, rasuđivanje pokriveno povoljnim kreditima na slobodnom tržištu apsurda.
Đilasa su zato sahranili živog. Đilasu su zabranili da dalje prorokuje, iako je to, za razliku od Čede i Vuka i Zokija i Voje i Slobe umio; zabranili su mu da obitava u javnosti jer je bio bolji i nesalomljiviji i jači i principijelniji i manje gramziv od njih. Uprkos tome, Đido je tada sjedio živ i zdrav, istina ostario i zakopan u stanu u Palmotićevoj, ali i nasmijan preda mnom i novinarem britanskog Indipendenta Markom Čempionom.
Đido je bio čovjek druge, mrtve epohe, koji je imao uverjenja, koji je i sebe i politiku shvatao ozbiljno i doslovno. Ali svijet se našao na pragu novog vremena, kada je politika postala vodvilj i buvljak. Kada su višestranački izbori i uređenje postali neizbježna fasada čak i u jednopartijskoj, policijskoj, diktatorskoj državi, a ona ih se čuvala kao đavo krsta.
Ne znam, možda sam bio postao konzervativan već u svojim kasnim dvadesetim. A možda sam to bio oduvijek. Ali svakako sam naginjao staroj sorti revolucionara kao što su Đido ili Koča, koji su ratovali u Španiji protiv Franka, koji su u Kraljevini Jugoslaviji robijali zbog političkih uvjerenja, koji su rušili režime i zidali nove; koji su u nešto istinski vjerovali; koji su konačno imali dirljive i iskrene zablude; kojima nije bilo strano žrtvovanje za budućnost iako je oni neće doživjeti. Koji su, poput mnogih, bili idealisti, ali koji su za svoj idealizam, za razliku od mnogih, krvarili. Za njega se borili rečima, djelima i oružjem.
Vreme ološa Đido se zalagao za višestranački sistem kada je to u istočnoj Evropi bila ekscentrična, luda i apsolutno neostvariva zamisao. I jedini ko se još sjećao Đilasa i ko se usuđivao da govori o Đilasu i ko nije bojkotovao Đilasa bila je Enciklopedija Britanika, uredno poređana na policu iza njegove glave koja je stameno svjedočila o njegovom djelu i postojanju. Svi ostali smo se pravili da Đido nije postojao.
Jer Đilas Milovan je bio disident ranga Trockog, važnosti Solženjicina, formata Asanža, ali trebalo ga je izbrisati jer su pored njega njegovi politički naslednici djelovali mali i ništavni. Mnogo prije devedesete je svoje mjesto u istoriji Đilas morao da okači o klin, da ga strogo ograniči na Britaniku i Palmotićevu, jer su se, jebiga, za svoje mesto u istoriji borili pacovi koji su čas nadirali na brod, čas bježali s njega.
Čist do prljavog, trezan do pijanog ne libeći se tu je sijedao, što bi rekla pjesnikinja: ambiciozni kiropraktičar do uzornog studenta prava, osrednji novinar do kurčevog sledbenika, prosvetljeni astrolog do vlasnika pečenjare. Dva ološa su ubila Miloša. Dva buzdovana su sahranila Milovana. I tu je, nekako zajedno s tim čovjekom i njegovom usamljenošću, a svakako s njegovim i našim izgubljenim vremenom, ležao i naš zapušteni raj, naš latentni i konkretni odnos prema velikanima.
Biće da sam od Milovana čuo istinu koja mi se urezala u sećanje, da je vlast strast nad strastima i porok nad porocima. Čovjek koji uspije da je se dočepa sklon je da povjeruje da nije više samo čovjek, da time automatski prestaje da bude budala, da je odabran – ne samo od naroda, već i od sudbine. Da je natčovjek. Sklon je taj da povjeruje kako nije više tutumrak, nerd ili fukara, nego je, poput Milovana Đilasa, mesija.
Sjedjeli smo sa Milovanom i, jebiga, bilo nam je milo – ali on nije žurio da nas počasti bilo kakvom nesvakidašnjom mudrošću. Nikako da to dugo akumulirano političko iskustvo progovori iz njega. Imali smo luksuz small talka sa istorijom lično. Ali ćaskanje je samo ćaskanje ma s kim vođeno: kao da je i Đilas već rekao sve što je imao i isključio mikrofone, smotao kablove, spakovao razglas: nije bio raspoložen za ispovijedanje i prorokovanje.
Stvar se istinski zakuvala, riječ se propisno zakurvala tek u trenutku kada je Đilas, onako sasvim uzgred, pomenuo jednu činjenicu. On je, naime, bio u komisiji – zapravo je, po svoj prilici, predsjedavao komisijom – koja je crtala republičke granice između Srbije i Hrvatske.
„Maksimalno smo poštovali etničku strukturu mjesta kad nam je povjeren taj posao. Tako smo i Vukovar dodijelili Hrvatskoj“, rekao je Đido kao da se pravda.
Eto, bar smo tokom te posjete saznali ko je nacrtao te nepravedne granice. Oko njih smo sada morali da iznova ratujemo i krvarimo. Oko njih smo se naglo predomislili. Njih smo tada silno željeli da ispravimo. Hteli smo to i morali to više nego išta.
Budućnost je Đidu opet dala za pravo: možda on nije bio jedini koji je jasno vidioo, ali jeste bio jedini koji je o svojoj viziji budućnosti tako glasno govorio, tako se daleko čuo.
„Šta misliš?“, pitao sam Čempiona kad smo izašli iz stana u Palmotićevoj.
„He’s an old man“, reče ovaj pomal o razočarano.
Izvor: RTS – Oko
