
U ova burna, raznim ideologijama obojena vremena, mladim roditeljima nije lako da izaberu boju štramplica, benkica, kapica… Ako kod jednog kuma odu s decom skockanom u žutu boju, kum može da pomisli da je to provokacija, jer stranka kojoj on pripada gaji plavu boju. Drugi kum će pitati zašto decu ne oblače u garderobu sa zelenim tonovima, jer ekologija je preduslov za bezbedan ulazak u budućnost?
-Isključivo ih oblačite u kombinacijama boja naše trobojke – zaključiće teča iz unutrašnjosti, ovejani patriota. A kolega sa posla, veseljak, predložiće da decu obuku tako da liče na zastavu duginih boja, pa će zadovoljiti sve ukuse, a naročito jedan. Kad su se rodili moji blizanci, u vreme vladavine jedne boje, supruga je, da bi mogla da ih razlikuje, jednome oko zgloba na ruci vezala plavi konac, a drugome crveni konac. Moj otac nije imao razumevanje za ovaj, kako je on smatrao, nesmotreni potez moje supruge.
-Moji unuci priznaju samo crvenu boju. Jasno?
-Jasno – rekao sam tiho, a moja supruga se zagonetno smeškala.
-Zna se šta je crvena boja i ko je nosi. Jasno?
-Jasno – odgovorili smo uglas supruga i ja kako bi prekinuli ovu besmislenu ideološku raspravu.
Onda je moj otac skinuo plavi končić, izrezao ga u komadiće, bacio u pepeljaru i zapalio. Tako je plavi končić otišao na smetlište istorije.
-Slađana, daj još jedan crveni končić – rekao je moj otac mojoj supruzi.
Slađana se uzmuvala, pronašla crveni končić i moj otac ga je vezao oko ruke blizancu kome je pre pet minuta skinuo plavi končić. Zadovoljno se smeškao.
-Kako ćemo ih sada razlikovati? – ohrabrila se Slađana.
-A zašto bismo ih razlikovali?! Kad smo svi bili crveni, nije bilo važno ko je ko. E, gde su oni dani! – raznežio se moj otac.
-A kako bi bilo da jednome skinemo končić? – nije se predavala moja supruga vođena praktičnim razlozima.
-Molim?! Zar već u ovom uzrastu da doživljavaju socijalne razlike?! Jedan da ima, drugi da nema!
Iz druge sobe dotrčao je Dule, moj treći, tada desetogodišnji sin.
-Zašto se svađate? – pitao je.
-Dogovaramo se kako da obeležimo decu da bismo mogli da ih razlikujemo. Moramo da znamo koji je od njih dvojice piškio, ko je kakio, ko je popio lek
– pokušao sam da zabašurim malo ideološko nadmudrivanje sa mojim ocem.
-To je bar lako! Ako Ivanu stavite prst u usta, a on vas ujede, onda je to Ognjen – rekao je Dule.
Dok smo mi blenuli, istrčao je iz sobe ostavljajući za sobom ideološki mrak.
Izvor: Jež, god. 88, br. 3178-3180, jul-septembar 2023, str. 11.