U Katar smo otišli kao već viđeni polufinalisti Mundijala, pa smo se samo-uništili. U Njemačku, poslije leskovačke fudbalske mućkalice, idemo kao autsajderi…. pa eto, možda je tu neka nada
Poput Feliksa Baumgartnera, Novak Đoković se ispeo na najvišu tačku do koje može stići ljudsko biće, ali ne namjerava dolje nego još gore do visina za koje samo dragi Bog zna. Osvojio je tri posljednja mastersa, a sad se sprema da poslije 13 godina vrati „salataru“ Dajvis kupa u Srbiju. Broj njegovih nedjelja na prvom mjestu ATP liste neće dostići nikada niko. Jedino on, u trci sa samim sobom. I pravac – ljeto 2024 i olimpijsko zlato u Parizu.
Za razliku od njega, Dragan Stojković Piksi kreće se u formi slobodnog pada sa tendencijom stropoštavanja. Jeste, ostvario je još jedno obećanje. Odveo je Srbiju na EP…. prvi puuut pooooslije 24 godine … prvi put pod imenom Srbija aaa…. i šta sve ne…. Uspio je poslije katastrofe u Kataru. Ali! Čekaj bre. Samo malo. Poraženi smo dva puta od Mađara i pobjedili Bugare – ni jednom! Dakle, uspjeh je pobjeda nad Crnom Gorom i Litvanijom? Nesaglasan sam.
Ako ovom mršavom saldu dodam utisak o igri reprezentacije Srbije, koji je ka-ta-stro-fa-lan, ne znam gdje će se zaustaviti Piksijeva četa, i hoćemo li vidjeti u Njemačkoj gori saldo od onog u Kataru (bod i dva poraza)? Jer, na EP neće biti Kameruna. E sad, možda je olakšavajuća okolnost to što neće biti ni Bugara…pa eto, možda možemo očekivati neku pobjedu.
Uh, ljeto 2024 nam obećava žetvu olimpijskih medalja u Francuskoj, i ništa dobro na fudbalskom prvenstvu Evrope u Njemačkoj. Jedino što me još drži u nekom pozitivnom iščekivanju jeste onaj stari emotivno-misaoni dribling: u Katar smo otišli kao već viđeni polufinalisti Mundijala, pa smo se samo-uništili. U Njemačku, poslije leskovačke fudbalske mućkalice, idemo kao autsajderi…. pa eto, možda je tu neka nada.
Oliver Janković
