Moramo napraviti neophodan trud da podrazumijevamo a istovremeno apstrahujemo sve kontekstualne razlike između nacističkih i post-nacističkih mjena u Njemačkoj, i novih oblika radikalizma u maloj balkanskoj državi kakva je Crna Gora. Cilj ovog poređenja i nije insistiranje na istovjetnosti zbivanja, što bi bilo i nerealno i neumjesno, nego pokušaj da se neke anomalije, u njihovom začetku, pravilno prepoznaju i adekvatno imenuju, kako bi se, i na taj način, blagovremeno ograničio njihov štetni uticaj. Nema sumnje da smo u Crnoj Gori svjedoci bujanja političkog radikalizma. Isto tako je jasno da je taj radikalizam povezan sa prethodnim ratnim zbivanjima u crnogorskom okruženju, i da po principu uzroka i posljedica, predstavlja produžetak tih nestabilnosti. E sad, ako uspijemo da prepoznamo koliko on liči na društvene pokrete u Evropi od prije 100 g., utoliko će vjerujem biti jasniji i putevi izlječenja od njega.
Balkan, i Crna Gora u njemu, imali su svakojakih političkih pojava i pokreta, ali ništa slično nacizmu nijesmo nikad imali, ako se izuzme marionetska tvorevina NDH, koja je trajala onoliko koliko je trajala Hitlerova okupacija Balkana. Ta je tvorevina poražena, i njeni sljedbenici osuđeni i marginalizovani sve do početka ratnih zbivanja 90- tih godina na prostoru bivše SFRJ. Od tada do danas, možemo govoriti o određenim uličnim manifestacijama naklonosti prema takvom, ovdašnjem, nacizmu ( navijači, ulični pjevači, grafiti i sl. ), ali ne postoji ništa u smislu zvanične političke organizacije koja bi se javno i formalno deklarisala kao baštinik tih vrijednosti. Posebna bi tema bila protumačiti sve društvene pojave u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, koje su izašle na vidjelo kao odgovor na to ulično prizivanje ”aveti prošlosti”. Simboli ustaške politike, prema kojima dio zvaničnih hrvatskih adresa nema uvjek rezolutno negativni stav, proizvode u Hrvatskoj i njenom okruženju razne reakcije. Ali to bi bila neka druga tema, moguće i opširnija od ove koju ovdje započinjemo.
Crna Gora, po svojoj političkoj tradiciji i nekoj specifičnoj mentalitetskoj etici najmanje ima dodira sa ”desnim radikalizmom”. Nije za ljudsku utjehu brojnim postradalima, što je njegovo mjesto u Crnoj Gori zauzeo onaj tzv. lijevi, koji takođe predstavlja izraz totalitarizma i jednoumlja. Međutim, kad je naša tema u pitanju, moramo priznati, da ono što je u političkoj teoriji poznato kao fašizam i nacizam, ovdje u Crnoj Gori jedino korespondira sa najnovijim radikalizmom podstaknutim od strane režima koji se, odnedavno, urušava. Ovdje svakako nema i ne može biti riječi o međunarodnim, kataklizmatičnim posljedicama, koje su se iz Hitlerove Njemačke prelile u svjetski rat; nema osnova za priču o imperijalnim projektima i rasnim diskriminacijama; broj realnih i potencijalnih žrtava zastranjenja o kojima ćemo ovdje pričati nijesu ni po kom osnovu uporedivi, – pa se postavlja pitanje o umjesnosti pravljenja takvih analogija. Upravo umjesan odgovor daju strahovi o porastu društvene agresije, izazvane novim radikalizmima u Crnoj Gori, koji ovu državu, unutar nje same, čine trusnim područjem života za sopstvene građane. I tu vidimo prostor za poređenje, u teorijskoj ravni.
Politika koja je, do prije neku godinu, vladala Crnom Gorom (DPS) predstavljala je administrativni i ideološki nastavak komunističkog režima. Njeni su lideri i osnivači izašli iz partijskog podmlatka bivšeg SKCG, a u potpunosti su preuzeli i koliko do juče držali monopol vlasti izboren u krvavoj revoluciji (građanskom ratu) 1941 – 1945 g. Jedan od razloga njihovog opstajanja na vlasti, čak 30 godina poslije pada Berlinskog zida u Evropi, jeste i neviđena kameleonska sposobnost promjene ideologija i uvjerenja, a da pri tom ne mijenjaju intezitet učešća u vlasti. Što bi na Zapadu, po principu elementarne odgovornosti za promjenu političkog kursa, morao biti slučaj, oličen u nekim ostavkama, i vraćanju povjerenja građanima.
Dakle, najprije aktivni učesnici posljednjeg velikog komunističkog kongresa SFRJ i vojne parade DDR-a u Istočnom Berlinu; pa potom pristalice koncepta socijalizma koji je koketirao sa zavjetnim srpskim nacionalizmom, po modelu koncipiranom od Miloševića u Beogradu; pa zagovornici najbrutalnije privatizacije cijele zemlje i njenih resursa u krugu najbližih rođaka i partijskih saradnika na unutrašnjem planu, i evro-atlanskih integracija na polju međunarodne politike… da bi posljednja faza njihove vlasti, angažovana projektom obnove državnosti Crne Gore na referendumu 2006.g. , bila obilježena vidljivim nacionalističkim populizmom, usmjerenim na model držanja nacije u neprestanoj budnosti prema raznim ”neprijateljima države”. Sve se to odvijalo u kontekstu višedecenijske zloupotrebe vlasti, sužavanja demokratskih sloboda, administrativnog i medijskog ograničavanja djelovanja političkih protivnika i sl. Taj posljednji model, pojačanog nacionalizma koji se vezuje za ”odanost državi” i neprestano fabrikovanje ”državnih neprijatelja”, doživljava svoju kulminaciju u vremenu neposredno pred izbore 2020.g., kada ova politička garnitura biva smijenjena sa vlasti ( prva mirna smjena vlasti na nekim građanskim izborima u istoriji Crne Gore ), a još se više radikalizuje i biva preuzet kao partijski program te dobro organizovane političke strukture, u vremenu poslije njihovog prelaska u političku opoziciju.
Milija Todorović
