Piše: Oliver Janković
Mundijal 1990 se igrao u Italiji, zemlji sa, do tada, već tri naslova prvaka svijeta. Čekao se, opravdano i četvrti, tu kod kuće (kao što se zbilo i 1934. kad su Italijani na drugom Mundijalu u istoriji osvojili svoju prvu titulu). Italija je imala baš jaku selekciju (Manćini, Barezi, Bergomi, Maldini, Đanini, Vijali, Serena, Donadoni).
Sve igrači prekaljeni u tada najjačim evropskim klubovima, a pri tom, gladni i žedni trofeja pred svojom publikom. Grupa – solidna: Austrija, SAD i Čehoslovačka.
Međutim, nije sve krenulo kako treba. Italija se muči protiv Austrije. Bez šanse za gol. Sa klupe ulazi momak iz Palerma, Salvatore Toto Skilaći. Svojom pojavom ostavlja utisak da se radi ne o momku, nego o stricu iz komšiluka. Sušta suprotnost robusnom atleti kakvim zamišljate centarfora. Međutim, na centaršut Vijalija, između dva austrijska štopera, značajno visočija od njega, Skilaći postiže gol glavom i podiže Rim na noge. Isto je uradio i protiv Čehoslovačke.
A protiv Urugvaja u osmini finala, i Irske u četvrtfinalu, daje odlučujuće golove (ovaj put nogom) za ulazak Italije u polufinale prvenstva svijeta. Taj momentum njegove karijere, ta magija cijelog Mundijala, ta emocija koju je Sicilijanac unio ne samo među „azzure“ nego u cijeli svijet koji voli fudbal – jednostavno su neopisivi i nezaboravni. Cijela planeta se poistovjetila sa ovim herojem iz drugog plana, sa ovim omanjim ćelavcem, koji je više ličio na lučkog radnika ili konobara nego na najboljeg fudbalskog strijelca na svijetu. A Skilaći je to postao odmah na početku, i rastao sa tim imidžom iz utakmice u utakmicu.
U polufinalu Italija je, po prvi put, napustila Rim, i meč protiv Argentine se, voljom žrijeba, igrao u Napulju. Ta utakmica ima svoj bajkoviti sadržaj, zbog Maradone i Napulja, zbog gola Klaudija Kaniđe kojim je Italija prvo odvedena do penala, a potom eliminisana iz borbe za trofej. Međutim, i taj meč je počeo vođstvom Italije i golom koji je postigao Toto. Pamtim i sad komentatora, tada još JRT-a, Boža Sušeca, koji viče, dok italijanski igrači skaču na Skilaćija, ljube ga i grle: „Sada ponovo u Palermu svi plaču, i Totova brača i sestre, I njegova stara nona „….
U utakmici za treće mjesto, na stadionu Sveti Nikola u Bariju, Italija je pobjedila Englesku. Gol odluke, sa bijele tačke, postigao je opet Salvatore Toto Skilaći, i ušao u legendu. Onu vrstu legendi kojoj ni smrt ne može ništa.
Salvatore, a Dio…
