Razgovor vodila: Marina Vulićević
Marta je služila Gospoda, Marija ga je slušala… „A Marta se zauzela da ga što bolje usluži i pristupivši mu reče: ’Gospode, zar ti ne mariš što me sestra moja ostavi samu da služim? Reci joj, dakle, da mi pomogne.’ A Isus odgovarajući reče joj: ’Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš za mnogo, a samo je jedno potrebno. Ali je Marija dobri deo izabrala koji joj se neće oduzeti’” (Luka 10, 38–42). Ovaj jevanđeoski citat otvara pripovest romana „Martin udio” Sanje Savić Milosavljević (u izdanju Bedem knjiga), koji je nedavno nagrađen književnim priznanjem „Beogradski pobednik” Biblioteke grada Beograda. Kao i „Teferič na Slaviji”, prethodni roman Sanje Savić Milosavljević, i „Martin udio” objedinjuje mozaik od pripovesti tri naratora: Ivane, umetnice koja pravi strip o izbeglicama, njenu stvaralačku i porodičnu priču, kao i skaz njenog oca. Svaka od priča ima svoju stripovsku boju: crvenu, zelenu i žutu. Martina boja je najjača. Težina njene ženske sudbine pojačana je izbeglištvom iz Like tokom devedesetih godina 20. veka, gubitkom deteta, smrću muža Rajka. Sve tri linije pripovedanja susreću se i u stvarnom susretu Ivane sa ocem, koji je upućuje na viđenje sa već ostarelom Martom… Sanja Savić Milosavljević autorka je više zbirki pripovedaka, više romana i drama, scenaristkinja je i rediteljka filma „Naši očevi, majke i njihova djeca”, a pisala je scenario i za televizijske serije „Vreme zla” i „Vreme smrti”, rađene po romanima Dobrice Ćosića, kao i za nekoliko epizoda serije „Branilac”.
Na svečanosti uručenja nagrade „Beogradski pobednik” govorili ste o usamljenosti i lutanju pisca, o tišini koja ga okružuje. Andrić je mnogo govorio o toj tišini, živeo ju je… Vaša priča čvrsto je ukorenjena u našu noviju istoriju, u moguće sudbine ljudi iz Like i Bosne. Da li su to prožimajući fenomeni, da li je potrebna stvaralačka osama da bi se doprlo do tako bolnih ratnih istorijskih motiva?
Najdublje verujem da jesu. Tišina mnogo stvari otkrije, pokaže ih u pravom svetlu. Ali u tišini se često vidi i ono što ne želimo da vidimo, pa ljudi neretko beže od tišine. Teško je danas živeti u tišini, ukoliko niste izolovani u manastiru ili geografski izdvojeni… Čini mi se da talasi te sveopšte brzine dopiru i do najudaljenijih predela. Pa ipak, kao što nam je nužno da ispravljamo krive Drine, što je Andrićev amanet, važno je i da pravimo oaze tišine kako bismo opstali.
Vaša junakinja, autorka stripa o izbeglicama, koja živi u Beogradu, primećuje da ne zna otkuda joj toliko saznanja o ljudima iz Like. Verujete li u to da sa kolektivnim nesvesnim prihvatamo iskustva, boli, duhovnost predaka, sećanja i snove očeva i majki?
Verujem i u to. Svedočim. Nisam naučnik da bih mogla da obrazložim kako se ta iskustva fizički, genetski prenose, ali osećam da intenzivna emocionalna preživljavanja ne umiru čak i kad istorija ili faktografija nisu u stanju da ih zabeleže. Moguće je da tako postaju intenzivnija. Svi u porodici imamo takve slučajeve, da i sami zabrazdimo na putevima na kojima su gubili bitke naši preci, o kojima nam roditelji često nisu ni govorili. To je valjda zašto što nije svako za sebe; pored toga što smo ostrva, mi smo i deo arhipelaga…
Šta je ono što nas sve povezuje, kao što romaneskna sudbina povezuje vaše likove?
Sama činjenica da postoji književnost, umetnost uopšte, neprestano svedoči o tome. Zašto bi mene kao čitaoca interesovalo iskustvo nekog Australijanca, Japanca, Argentinca kog nikada u životu neću sresti ako nije tako, ako u književnosti upravo ne tražimo ono što nas povezuje? Ako je još neko preživeo ono što i sami imamo u emocionalnom iskustvu, sigurno je da nam bude lakše da podnesemo sopstveni teret.
Stvaramo li sami taj težak deo (udeo) koji nam sleduje ili ga nasleđujemo? Gde je tu sloboda?
Sloboda je najčešće idenje težim putem. O tome sam progovarala i u „Martinom udjelu”, mahom Ivaninim glasom. Možda ne možemo da izaberemo kakve karte će nam biti dodeljene, ali možemo da odlučimo da li ćemo nastaviti partiju s tim što imamo. Kao mlađa sam uvek slobodu povezivala sa mogućnošću da se kaže „ne”, a danas mi se čini da je svesno prihvatanje situacije isto tako čin slobode kao i revolt. Samo je pitanje šta je teže u kom trenutku. Takođe, kao mladoj osobi, nije mi se dopadalo trpljenje, sada osećam da ono daje snagu, mada sam i dalje svesna da je povremeno „ne” korisno za zdravlje. Možda bi mi trebalo postaviti isto pitanje za petnaestak godina.
Stvaranje stripa teče paralelno sa romanesknom stvarnošću, likovi iz stripa poprimaju stvarne boje u razgovoru sa Ivanom, autorkom. Da li je umetnost stvarnija ako je iskustveno proživljena, odbolovana u iskustvu, ne samo izmaštana?
Mislim da umetnik ne mora nužno da proživi sva iskustva o kojima piše, ali mora biti spreman da ne utekne od bližnjih koji se zateknu na njegovom putu, da bude otvoren za druge i njihova iskustva koja mu pripovedaju, sa kojima se saživljava. Često pišem o temama, pričama, koje ne mogu da podnesem, za koje sam slaba da ih sama nosim kroz život. Nije nevažan ni udeo mašte u stvaranju, ali mašta je obično pomoćno sredstvo, način da se ta priča lakše uobliči i, u krajnjoj instanci, bude prijemčivija onome ko je čita. Uvek mislim da je bolje odabrati priču iz tuđeg iskustva, nego sopstvenu. Pisci su često nezanimljivi, barem sam ja sama sebi nezanimljiva. Nekad verujem da to tako i treba, baš da bismo mogli da se utišamo i oslušnemo druge.
Marta i Rajko posećuju Jasenovac, ubrzo će se i sami naći usred izbeglištva i strašne tragedije. Da li bi se istorija nužno ponavljala ako bi postojala svest i saznanje o njenoj suštini?
Nisam sigurna u to. Ali mislim da je ono što nazivate svešću o njenoj suštini onaj minimalni pokušaj kojim možemo bar da krenemo. Osvestiti stradanje, približiti mu se, pogledati ga u oči, koliko god da nam se ne dopada, koliko god da imamo drugog, mislimo pametnijeg, posla. Marta teško podnosi istoriju. Pitanje je da li ona može drugačije. Ona radi najbolje što može u odnosu na svoje vaspitanje, okruženje, vreme u kom živi. Ali ni ona ne beži. Pa čak i kada to radi, najčešće to biva iz slabosti, a ne iz manira.
Progovarate o teškim temama – abortusu, smrti deteta, samoubistvu. Verujete li u to da čoveka ojača ono što ga ne ubije, kako je govorio Niče?
Ne bih rekla da je tako, barem po onome što je mom duhovnom biću blisko. Čovek ima ožiljke koje može da prosvetli molitvom, ali rezultat tog procesa nije nekakva fizička snaga ili izdržljivost. Nikako mi nije bila namera da svoje likove stavljam na nekakav „poligon” mučeništva. Trudila sam se da oni budu organski, da proističu iz naših iskustava, iz naših života, da to stradanje ne bude izmaštano, nego samo maštom uobličeno. Zapravo, gledala sam da neke muke ublažim, učinim ih manjim u knjizi, nego što su bivale u životu. Kad se pogleda sa strane, svesna sam da ne izgleda tako, ali tako je.
Koliko su vam iskustva rada na scenarijima i u pozorištu pomogla u pisanju romana?
Sigurna sam da su mi pomogla mnogo, mada ne mogu da se pohvalim da je to neki osvešćen proces. Činjenica je da sam tokom studija, i kasnije u profesionalnom radu, dosta slušala i čitala o strukturi dramskog dela. Međutim, kada imate neku priču, sva ta znanja i iskustva nisu vam dostupna kao neki instrument na hirurškom stolu. Verujem da zapravo možete da ih primenite tek ukoliko su vam zaista postala bliska, kad se srodite s njima. S druge strane, vi i možete da ih usvojite samo ako osećate da ćete tamo pronaći nešto što će vam u nekom trenutku koristiti. U tom smislu, sigurno je da su dramaturški alati bili od velike pomoći.
Izvor: Magazin Politika
