Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Bliži se čuveni 22. maj, u srpskom narodu poznatiji kao rođendan Novaka Đokovića, nego kao proljetni Nikoljdan (prenos moštiju Sv Nikole u grad Bari). Ovo dosta govori o stanju „obožavanja“ koje ima naš srpski gladijator u sopstvenom rodu, ali i o potrebi dodatne edukacije u pogledu osnova sopstvene vjere i tradicije. No, bilo kako bilo, sa koliko god navijačkog „ludila“ ili pak analitičke trezvenosti prilazili omiljenom srpskom sportskom veteranu Noletu, – od posljednjeg poraza od Čileanca u Rimu, još nam bride uši.
Jednostavno, ne može nam biti jasno šta se zbiva? Ne tako davno, u januaru ove godine, kada ga je Siner nadigrao u polufinalu Melburna, Novak je pregazio sve protivnike na putu do tog meča. Nije tu bilo niti jednog anonimusa iz Čilea, Italije ili ne znam ti odakle, koji bi mu mogao parirati.
Da li ga je sudar sa Sinerovim „brzim vozom“ toliko rasturio da više nije u stanju da se poveže u funkcionalnu cjelinu? Da li je ovo sve samo malo duže zagrijavanje za pik sezone (Rolan Garos, OI, Vimbldon)? Da li biologija uzima svoj danak, pa više nećemo vidjeti ni jednu „šetnju do finala“ po mastersima, nego „suze, krv i znoj“ do bar jedne titule od tri predstojeća turnira sezone? Al je đavo, ali su mađije?
Uglavnom, uoči svog 37. rođendana koji, bez obzira na pomenute poraze, dočekuje na top 1 ATP liste, Đokoviću nijesu izvučene uši, nego poslije šamara u Monte Karlu uz jedan obraz, sada je dobio drugi u Rimu. Pa kad se popije slavljeničko piće i okusi torta po receptu vrhunskih nutricionista, red je da se uozbilji i kao što samo on to zna, zaboravi na 4 ovosezonska poraza. Zaboravi na poraze, i krene dalje. Jer, jedno je jasno, – nije zaboravio igrati tenis.
Do čitanja u sljedećem broju…