Na Konkursu Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori za objavljivanje knjige proze i knjige poezije za 2022. godinu, koji je raspisan 6. aprila, a zaključen 30. aprila 2022. godine, pristiglo je 28 rukopisa, od čega 20 pjesničkih a 8 proznih tekstova.
Odluka Žirija
Žiri u sastavu mr Milorad Durutović (predsjednik), dr Jelena Gazdić (član) i dr Radoje Femić (član) izdvojio je sljedeće radove za najuži izbor u kategoriji proznih radova: Ne umiru leptiri Aleksandra Obradovića (Podgorica), Kratka istorija bolesti Ljubiše Subotića (Beograd) i Građa za roman Slavice Knežević (Berane). Jednoglasnom odlukom žirija nagrađuje se (kao prvonagrađeni) rukopis Građa za roman, autora Slavice Knežević, dok se preporučuje za štampu (kao drugonagrađeni) rukopis Kratka istorija bolesti, autora Ljubiše Subotića.
Žiri u sastavu mr Milorad Durutović (predsjednik), dr Jelena Gazdić (član) i dr Radoje Femić (član) izdvojio je sljedeće radove za najuži izbor u kategoriji pjesničkih radova: Doručak sa Diogenom Ivana Novčića (Kraljevo), Između pelena i pesama Jovane Simić (Beograd/Atina), Gradilište Radomana Čečovića (Pavino Polje), Pelin polje božur grana Ranka Mićanovića (Plužine) i Punoća praznine Slavka Vukovića (Beran selo).
Većinom glasova članova žirija nagrađuje se (kao prvonagrađeni) rukopis Doručak sa Diogenom, autora Ivana Novčića, dok se preporučuje za štampu (kao drugonagrađeni) rukopis Gradilište, autora Radomana Čečovića.
Napomena: Žiri nije uzeo na razmatranje rukopise koji nijesu ispunjavali propozicije predviđene Konkursom. Nagrada se sastoji od plakete i štampanja nagrađenog rukopisa.
Obrazloženje žirija
Obrazloženje za nagrađene rukopise u oblasti proznog stvaralaštva
Građa za roman Slavice Knežević predstavlja vrijedno pripovjedačko ostvarenje koje na autentičan način tretira složeno pitanje žanrovskog (ne)pripadanja. Zasnovan na mozaičkom principu, tekst sintetizuje najbolje tradicije novelističkog pripovijedanja, koje dominantni estetski efekat crpi iz redukcije narativnog materijala. Građu za roman treba razumijevati kao brižljivo osmišljeni granični oblik, pozicioniran između kraćih i dužih narativnih formi.
Amplifikacijom anegdotskog principa obezbijeđena je autonomija pojedinačnih proznih cjelina, ali i odgovarajući integrativni potencijal koji obezbjeđuje široka motivska panorama antinomija – ličnog i kolektivnog trajanja, generacijskog nerazumijevanja, velegradskog i palanačkog života, zdravlja i bolesti. Građa za roman Slavice Knežević uspjelom simulacijom nedovršenosti potvrđuje nepisano pravilo o nadmoćnosti koncepta umjetničkog bljeska sadržanog u nepredvidljivoj minijaturi, kamufliranoj nepretencioznom spoljašnjošću.
Kratka istorija bolesti Ljubiše Subotića čini pripovjedni tekst naslonjen na iskustvo postmodernističke naracije u kojoj se kao glavni junak ispostavlja pripovjedački postupak. Zasnovana na principu intertekstualnosti, Kratka istorija bolesti sadrži više labavo povezanih pripovjednih cjelina koje obiluju aluzijama na simbole raznorodnog porijekla. Upućena na tradicije svjetske književnosti, knjiga podsjeća na važnost rekontekstualizacije, iz koje se obrazuje trezvena ironijska distanca prema razmatranom svijetu.
Znak prepoznavanja Kratke istorije bolesti je (pseudo)leksikonsko ustrojstvo, koje treba da podsjeti na dragocjenost demonopolizovanog narativnog iskaza koji, po logici romana-enkomiona, predstavlja zanimljivu proznu pohvalu ovovremenoj ludosti. Obrazloženje za nagrađene rukopise u oblasti pjesničkog stvaralaštva
Pjesnički rukopis Doručak sa Diogenom Ivana Novčića jeste iskaz visoke estetske vrijednosti, ali i duhovne zrelosti – sposobnosti da se pjesnički subjekat, da se biće rasteže, razapinje, između svoje dijabolične i svoje božanske prirode, a da pritom ne popuca po svim šavovima smisla. Potraga za Smislom upravo i jeste sila koja razbija horizontalnost ljudskog iskustva, težeći da dodiruje vertikalne tačke Kosmosa. Ispitivanje vertikale svijeta odvodi u više smjerova. Jedan je dat već u naslovu rukopisa, kao povratak u dubinu pamćenja, na početak svijeta (Doručak) i antičkog (sa Diogenom) promišljanja o svijetu i čovjeku. Ako imamo u vidu jednu od najboljih i u autopoetičkom smislu jednu od najvažnijih pjesama iz Novčićevog rukopisa pod nazivom „Kad je otac bio Bog“, uviđamo kako vertikalni smisao egzistencije nije samo čin uspinjanja, već i presijecanja horizontalnog smisla; dakle, silaska u neku dubinu, neku donju ravan ljudskog iskustva.
Svoju bogookrenutost, svoju duhovnost, svoje sazrijavanje, svoju odgovornost prema sebi i drugome, svoje duhovno odrastanje, čovjek jedino može da reguliše u svom krstolikom presjeku. S druge strane, izokretanje (oneobičavanje) perspektive u spomenutoj pjesmi („Nisam imao vremena za oca / Da ga hranim, vaspitavam i oblačim / […] Onoga jutra kad je umirao / Ni igračku mu nisam kupio“) u nečemu podsjeća na iskustvo alhemičara, na prividnu paradoksalnost: da ono što je gore isto je kao i ono što je dolje, da ono što je unutra isto je kao i ono što je spolja (Tabula smaragdina). U tom okretanju svijeta (perspektive) naglavačke, a što je, ovdje, samo u nijansama efekat karnevalizacije, moramo tražiti osnovni interpretativni ključ za razumijevanje zbirke u cjelosti. Smisao/centar/osovina mikro-makro-kosmosa nije, dakle, samo pitanje srca, već i pupka (axis mundi) – božanskog dokaza da na ovom svijetu, ipak, nijesmo sami.
Pjesnički rukopis Gradilište Radomana Čečovića predstavlja originalno i inventivno poigravanje sa mitopoetskim iskustvom čovječanstva. Bilo da se zadržava na biblijskim toposima, bilo na antičkom mitu, bilo da primjenjuje danteovsku simbologiju – pjesnik u opštu, univerzalnu, zajedničku sudbinu unosi i sopstvenu, lirsku dramu iščekivanja Brata ali ne onog orvelovskog, već onog bez kojeg gradnja Novog Jerusalima nije moguća, ili se realizuje kao nakazna, naopaka tvorevina. U brojnim stihovima pjesnik cinično, gotovo pakosno aludira na Beketovu dramu Čekajući Godoa; na beznadežnost, na apsurdnost iščekivanja Spasitelja, otkrivajući implicitno da se besmisao savremene egzistencije neće regulisati čekanjem, već traženjem Brata, traženjem bliženjega.
Povratak biblijskom predanju i drugim rukavcima klasičnog svijeta nije samo put do prošlosti, nije samo estetsko poigravanje sa čitalačkim iskustvom, već napor da se pronađe staza izlaska iz haotnične i dezintegrisane sadašnjosti, u kojoj se kroz devet krugova (spratova) zida Neboder bez estetike i bez cilja, odnosno, neka nova Vavilonska kula.
Izvor: Matica srpska Crna Gora
