Ovih dana, Helsinški odbor za ljudska prava pozvao je poslanike Narodne skupštine da odbace Predlog zakona o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličnog pisma tvrdeći da: „Ne postoji nijedan razlog da se ćirilica štiti od Srba koji su latinicu izabrali za svoje pismo… Proglašenjem za jedino i autohtono srpsko pismo, ćirilica bi postala faktor snažne nacionalističke mobilizacije i sredstvo prinude i zastrašivanja građana svime što nadilazi uske etničke granice i povezuje ljude“.
Za početak valja znati da je članom 10 Ustava Republike Srbije iz 2006. godine propisano da su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, ali treba navesti i to da se taj član apsolutno ne poštuje. Koji su razlozi ignorisanja Ustava Republike Srbije, kako je nametnuta upotreba latinice koja danas važi za „bogatstvo srpskog jezika“ i šta je bio cilj tog nametanja ne može se odgovoriti u ovako kratkom tekstu, pa ću izdvojiti samo neke crtice.
Naime, srpska ćirilica je osam vijekova jedino pismo kod Srba, a posljednjih sto godina vodi borbu sa latinicom. Natpisi naziva firmi u Srbiji u 92% ispisani su latinicom. Prema tome, postavlja se pitanje šta znači Ustav Republike Srbije u kojem jasno piše da je ćirilica jedino službeno pismo, ako taj Ustav ne prate drugi zakonski akti. Gorenavedeni Zakon koji je u Skupštini Republike Srbije usvojen 15. septembra, jeste upravo reakcija na nešto što se može nazvati izumiranjem ćirilice čija upotreba praktično i da ne postoji iako je zvanično pismo. Dakle, taj zakon je jedan od onih koji pokušavaju ne da ćirilicu nametnu, već da je očuvaju propisujući oblasti gde bi njena upotreba bila zakonski regulisana i gde bi prirodno trebalo da se koristi.
Korijen progona ćirilice
Najveća podvala na račun ćirilice izvršena je podhelom na službenu, privatnu i javnu upotrebu jezika i pisma, što ne postoji nigdje u Evropi. I za tu podjelu zaslužni su, kako lingvisti kažu, upravo Hrvati. Ta podjela apsolutno maglovita i niko je ne može protumačiti kako treba, pa je valjda zbog toga tako i napisana.
Elem, korijen progona ćirilice i zamjena teza kojom se nameće da je upotreba ćirilice akt šovinizma, možemo naći u vremenu Prvog svjetskog rata.
Naime, srpska ćirilica je zabranjivana na svim prostorima gdje je bilo Srba, pa je tako 13. oktobra 1914. godine zabranjena u Hrvatskoj i Slavoniji, u novembru 1915. godine u Bosni i Hercegovini, a zatim i na ostalim mjestima. Ove zabrane bile su prethodnica onome što danas poznajemo kao „hrvatski“, „crnogorski“ i „bosanski“ jezik (umjesto bošnjački kako bi navodno pokrivao cijelu Bosnu, a ne samo bošnjačko stanovništvo).
Dakle, zabranjivano je ćirilično pismo kao glavni nosilac srpskog jezika, a ne sam srpski jezik, jer bi njegovom zabranom, današnji „region“ govorio nekim drugim jezikom, a srpski im je bio potreban kako bi njegovim preimenovanjem svi dobili svoj jezik i tako se kvalifikovali za ozbiljne države sa dugom lingvističkom i kulturološkom tradicijom. To im nije bilo dovoljno, pa danas vidimo kako Bošnjaci i Hrvati svojataju ćirilično pismo, jer shvataju da je ipak ćirilica nosilac tog jezika koji su oteli, a ne njegovo ime.
U vrijeme Prvog svjetskog rata, zbog stalnog progona ćirilice, Srbi su latinicu morali da nauče kako bi mogli da čitaju novine i proglase, kao i informacije o tome ko je gdje raspoređen na ratištu, ko je na spiskovima poginulih i tome slično, tako da se, po riječima pojedinih lingvista, 1916. godina uzima kao prelomna godina kada je latinica uplivala u srpski jezik. Razlog je, kao što vidite iz priloženog, bio praktične prirode i uslovljen okupacijom, a ne nekim kulturološkim izborom slobodnog naroda.
Stoga, banalnim se ukazuje zaključak Helsinškog odbora za ljudska prava gdje se kaže: „Pitanje ćirilice Vlada Srbije tretira kao političko pitanje, a ne kao kulturno. Politička elita kojoj je stalo do građanske dobrobiti i kulturnog napretka Srbije u dvopismenosti srpskog jezika prepoznaje kulturno dobro koje treba čuvati i unapređivati. Nema zakona i sankcije koji mogu građane snažnije vezati za neko pismo od dobrovoljnog i slobodnog izbora“.
Prva azbuka svijeta
Ono što doprinosi njegovoj banalnosti jeste upravo i uticaj srpske ćirilice na svijet, i to baš u kulturološkom pogledu. Navešću samo dva vrlo ilustrativna primjera.
U Lajpcigu je 1937. godine odbranjena doktorska disertacija oftalmologa dr Vernera Vebera na temu „Azbuka svijeta“. On je ustanovio i naučno dokazao da srpska ćirilica najmanje zamara oči i nazvao ju je prvom azbukom svijeta.
Da je srpska ćirilica savršeno pismo, znao je i Džordž Bernard Šo koji je zavještao svoju imovinu onom filologu koji uredi englesko pismo da bude savršeno kao ćirilica.
Ona podvala sa „dvopismenošću“ je samo pružanje autošovinističkog dugmeta na upotrebu Srbima da imaju šta da pritiskaju, ne znajući da pritiskaju ranu predaka, dobivši tako izgovor za korišćenje latinice umjesto propisanog pisma.
Još neki od izgovora za korišćenje latinice nađen je u tome kako je to fer prema stranim turistima. Ovu tvrdnju, kao osnovanu, odbacio je prof. dr Miloš Kovačević argumentom da stranci ne mogu pročitati ime grada kao što je Čačak napisano ćirilicom, kao što zbog dijakritičkih znakova u latinici koja se kod nas koristi ne mogu pročitati Čačak.
Iako mnogi nekorišćenje ćirilice danas pravdaju i time kako savremene tehnologije ne podržavaju ćirilicu, pa se koristi latinica, ovo je potpuna glupost. Najznačajniji softverski paketi, kao i najkorišćeniji operativni sistemi prevedeni su na srpski jezik i podržavaju ćirilicu. Naše matično pismo izjednačeno je sa ostalima na internetu još 2012. godine, zvaničnim puštanjem u rad ćiriličkog domena „.срб“. I ovim kompjuterska era nudi novi zamah u očuvanju, primjeni i razvoju ćirilice, a ne u izbjegavanju, dodatnom progonu i proglašavanju našeg pisma nepogodnim.
Ono što mi ne znamo ili ne želimo da čujemo jeste jedna užasavajuća informacija, a to je da u Međunarodnom informacionom sistemu za kulturni i naučni razvoj ne postoji odrednica „latinica“ za srpski jezik. Stoga, sve što je kod Srba napisano ili će biti napisano i štampano latinicom, u svjetskim bibliotečkim fondovima knjiži se i knjižiće se i dalje kao hrvatska kulturna baština. Tako se knjiži i u Narodnoj biblioteci Republike Srbije.
Venecijanska komisija uputila je primjedbu, sličnu ovoj Helsinškog odbora, na određenje službenog statusa ćirilice u Ustavu Srbije zbog toga što je iz službene upotrebe izostavljena latinica, a razlog je taj što nacionalne manjine više vole da pišu latinicom. Dakle, ova činjenica dovodi do toga da se korišćenjem ćirilice ugrožavaju prava nacionalnih manjina!
Ovo je vjerovatno jedina država na svijetu u kojoj nacionalne manjine imaju daleko veća prava od većine. Stoga, možda ne bi bilo loše ćirilicu proglasiti pismom drugog reda, odnosno pismom neke nacionalne manjine, jer bi ona onda imala veća prava i bila zaštićenija nego danas.
Milan Ružić
Izvor: iskra.co
